Naslovnica
PDF Ispis E-mail

Održan susret Odbora ŽPV-a za liturgiju Osječkog zapadnog dekanata

U osječkom Vikarijatu održan je 26. ožujka 2014. godine dekanatski susret svećenika i članova Odbora Župnog pastoralnog vijeća za liturgiju i članova župnih pastoralnih vijeća Osječkog zapadnog dekanata. Susret je otvorio dekan mons. Adam Bernatović, župnik župe Svetih Petra i Pavla, apostola. U cilju većega zauzimanja vjernika laika u životu župne zajednice i kvalitetnijega djelovanja župnih vijeća održan je povremeni susret kako bi se vjernici, osobito članovi župnih vijeća poučili, potaknuli i informirali o njihovoj ulozi i poslanju u životu župne zajednice. Bernatović je istaknuo kako niti jedna župna zajednica ne može živjeti bez liturgijskih odbora pri čemu je velika odgovornost ŽPV-a. Zato je želja, rekao je Bernatović, da ovakvim susretima posvijestimo značaj liturgije od predvoditelja pa sve do malenog djeteta koji sudjeluje u misnome slavlju. Narav, svrha, struktura, zadaće i djelovanje Odbora ŽPV za liturgiju – bila je tema o kojoj je govorio višnjevački župnik Filip Perković. „Liturgija je čin cijele Crkve u kojoj svatko - od svećenika do vjernika ima svoju službu, i u njoj djelotvorno i plodotvorno sudjeluje. Svaki je vjernik pozvan biti redoviti sudionik liturgijskog slavlja, koje ne može imati zamjene ni u jednoj pobožnosti, molitvi ili bilo čemu sličnom. ŽPV ima veliku odgovornost, jer je svaki član ogledalo u kojem se ogledaju i drugi članovi župne zajednice kroz svjedočanstvo laika. Zadaća ŽPV za liturgiju je da animira pastoralno djelovanje i pridonosi kvalitetnijem životu unutar župne zajednice. Bitna je briga i za duhovni život i za crkveni prostor koji vjernika uvodi u liturgijski čin“, rekao je Perković. Rečeno je kako Odbor ŽPV za liturgiju može imati više pododbora, prema odredbama biskupijske Sinode, kao što su: katehete, koordinatori čitača, djelitelja pričesti, urednici liturgijskog listića, koordinatori ministranata, zborovođe, orguljaši, osobe zadužene za uređenje ruha i prostora, sakristani, zvonari, animatori skupljača milostinje, redari na slavljima i slično. Jedan od ciljeva ovakvih sastanaka je i da se rad ovih skupina sistematizira i podigne na višu razinu. Rasprava je pokazala opravdanost angažiranja više osoba u svezi pripremanja liturgijskih slavlja.

KORISNO: VIŠE O DJELOVANJU ODBORA ZA LITURGIJU

"Narav, svrha, struktura i zadaće Odbora za liturgiju Župnog pastoralnog vijeća", naziv je rada vlč. Tomislava Lasića i dr. Stanislava Šote čiji (izabrani) dijelovi slijede radi kvalitetnijega pojašnjenja smisla djelovanja Odbora za liturgiju ŽPV-a. Već sama riječ „liturgija“, tj. njezino etimološko značenje govori nam i o njezinoj naravi. Grčka riječ leitourgia (λειτουργία) odnosno glagol leitourgein, složenica je od laos (leos) = narod, ljudi, i ergo = činiti, te se koristila u grčko-rimskom svijetu za „javnu službu“, tj. službu i službenika (leitourgos) koji obavlja neku službu za narod, za dobrobit naroda. Kršćanstvo je ovu riječ preuzelo i zadržalo iz očitog razloga; jer je jako dobro etimološki izražavala i opisivala kršćansko bogoslužje - liturgiju, koje je uvijek, kako naglašava i Drugi vatikanski koncil, ujedno i ljudsko i božansko.

Liturgija je posadašnjenje Kristovog Vazmenog otajstva – otajstva njegove muke, smrti i uskrsnuća, te tako posadašnjenje temeljnog događaja našeg spasenja. Stoga je, kako kaže Koncil, liturgija vrelo i vrhunac svakog djelovanja Crkve. Bogoslužje je vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno je vrelo iz kojega struji sva njezina snaga. Apostolski su, naime, napori upravljeni k tome da se svi, koji su vjerom i krstom postali Božja djeca, skupljaju u jedno, usred Crkve hvale Boga, sudjeluju u Žrtvi i blaguju Gospodnju večeru./Apostolska konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium,br. 10/. Kršćanska liturgija ne doziva samo u pamet događaje kojima smo spašeni, nego ih posadašnjuje i uprisutnjuje. Kristovo se vazmeno otajstvo slavi, a ne ponavlja; slavlja se ponavljaju i u svakom od njih događa se izlijevanje Duha Svetoga koji posadašnjuje jedino Otajstvo./KKC 1104/.Euharistija je u središtu Crkvu jer stvara jedinstvo s Bogom i zajedništvo među vjernicima, koji postaju jedno s Kristom-Glavom i jedni drugima (Crkvom-Tijelom). Unutar tog zajedništva vjernicima treba pomoći da shvate i prepoznaju njihovu ulogu kao sastavni i neizostavni dio slavlja, osvješćujući im da na to imaju ne samo pravo ili dopuštenje, nego dapače, dužnost prinositi žrtvu hvale kao članovi svećeničkog naroda kojim su postali po krštenju5. Potpuno, svjesno i aktivno sudjelovanje upravo omogućuje vršenje te uloge krsnog svećeništva. Sudjelovanje postaje temelj samoizražavanja svakog vjernika kao člana, uda Tijela Kristova – Crkve. /SC14/.

Liturgijska pastoralna skrb ne smije završavati na crkvenim vratima, nego ohrabriti svakog pojedinca da ujedini svoj život i djela, da djelima čini ono što životom i riječju ispovijeda i moli./izvor: govor „O pastoralnoj skrbi liturgije“ pape Ivana Pavla II. francuskim biskupima na pohodu ad limina, 8. ožujka 1997./.

Stoga je liturgija središte, cilj i izvor pastorala. Ona je uvijek pastoralna, usmjerena sudjelovanju puka te formira život vjere. Upravo to (toliko naglašavano) potpuno, svjesno i aktivno sudjelovanje u svakom liturgijskom slavlju (ne samo slavlju Euharistije) je i konačni cilj liturgijskog pastorala.

Odbor za liturgiju ŽPV-a upravo je dokaz brige za promicanje ispravnog liturgijskog života za sve veće i plodonosnije sudjelovanje svih vjernika, kako bi tako lakše postigli i svrhu bogoštovlja – vlastito posvećenje. Nažalost, mentalitet vjernika a ponekad i klera, ostao je isti kao i prije liturgijskih reformi. Liturgija se, nažalost, nerijetko shvaća kao niz mističnih riječi i ceremonija, koje se moraju izvršiti po propisanim pravilima i koje se nastoji pratiti s određenim poštovanjem i pobožnošću, no koje se ipak čine na neki način svrhom samima sebi. Upravo je zbog toga nužna trajna i temeljita edukacija kršćanskog puka, te svi raspoloživi pastoralni napori kako bi se liturgijski život organički koordinirao. Tako nastaje liturgijski pastoral. Sama kateheza o obredu nije dovoljna. Liturgija mora postati hranom vjernicima; u svome obrednom uređenju, u svetopisamskim tekstovima u koje je zaogrnuta, u svojim molitvama od kojih se sastoji. Treba ju se shvaćati kao prvi i nezaobilazni izvor, obilat svakom milošću. Drugi Vatikanski koncil ne staje samo na pritužbi da su „do tada“ laici bili samo nijemi promatrači, nego nudi i smjernice koje će ih uvesti u poznavanje otajstava vjere – per ritus et preces (po obredima i molitvama), te svetim znakovima, koji u svakom slavlju moraju govoriti za sebe. Reforma se prvenstveno vodila upravo većim dobrom vjernika – pa tako i narodni jezik, veća prisutnost Sv. Pisma, plemenita jednostavnost obreda bez nepotrebnih ponavljanja, izražavajući želju da liturgijski obredi sve više (po riječima, molitvama, gestama, svetim znakovima, pjesmama) poučavaju vjernike. Koncilski Oci se nisu naivno zavaravali izražavajući ovakve smjernice; naravno da je potrebno vremena da se postigne zaista ono pravo djelatno, potpuno i aktivno sudjelovanje kojemu se Koncil usmjerio. Nakon više stoljeća obredne inercije, nepokretljivosti, liturgijske nepoučenosti, te nerijetko iskrivljenih pobožnih navika, trebat će dosta vremena i napora svih članova Crkve da se to i postigne. Zato je potreban trajan, konstantan, konkretan i kompetentan rad pastira i njihovih suradnika na ovom potpunom sudjelovanju, kako vanjskom tako i unutarnjem.

2.1.2. Struktura Odbora za liturgiju ŽPV-a
Odbor za liturgiju ŽPV-a čine osobe koje obavljaju liturgijske službe vezane uz liturgijski život zajednice. Sinodski dokumenti kažu „U župi bi trebale postojati osobe koje obavljaju pojedine liturgijske službe, vezane uz liturgijski život zajednice. Među različitim liturgijskim službama potrebno je istaknuti dvije službe u koje, u skladu s crkvenim propisima, mogu obredno biti postavljeni vjernici laici muškarci: čitač te akolit. Ostale liturgijske službe vjernika laika, za koje nije predviđeno obredno postavljanje u službu, su: izvanredni djelitelj pričesti, poslužitelji ili ministranti, obredničar, kantori, pjevači, solisti, orguljaš, zborovođa, tumač, sakristan, zvonar, osobe koje skrbe o uređenju i dekoraciji liturgijskog prostora, sakupljači darova tj. milostinje, redari i drugi“.

TKO SU ČLANOVI ODBORA ZA LITURGIJU ŽPV?

Članove Odbora za liturgiju ŽPV-a čine prema Izjavama i odlukama Druge sinode Đakovačke i Srijemske biskupije:

- katehete liturgijske interesne skupine

- koordinator čitača (sastavlja mjesečni raspored čitanja na svetim misama nedjeljom i radnim danom)

- izvanredni djelitelji svete pričesti

- predsjednik ili koordinator poslužitelja kod oltara ili ministranata (sastavlja mjesečni raspored ministriranja na nedjeljnim svetim misama i radnim danom te vodi evidenciju dolazaka)

- kateheta ministrantske skupine (ukoliko župnik ili župni vikar nisu katehete ministrantske interesne skupine)

- zborovođa/e

- orguljaš/i

- predvoditelj/i pučkog pjevanja

- sakristan/i

- zvonar/i

- urednik nedjeljnog liturgijskog listića s čitanjima i pjesmama

- koordinator osoba koje uređuju liturgijski prostor i ruho (sastavlja mjesečni raspored uređenja liturgijskog prostora)

- animator ili koordinator skupljača milostinje (sastavlja mjesečni raspored skupljanja milostinje na nedjeljnim svetim misama i blagdanima)

- koordinator redara na euharistijskim slavljima (redari su potrebiti posebice na svetim Misama na kojima je prije ili poslije procesija, važniji događaj u župi, pričest, krizma, crkveni god, itd.)

U pojedinim mjesnim Crkvama postoje:

- koordinator djelitelja svete pričesti izvan euharistijskog slavlja (sastavlja mjesečni raspored pričešćivanja i osoba koje se pričešćuju)

- osoba dobrodošlice rubnim i distanciranim kršćanima

2.1.3. Zadaće Odbora za liturgiju ŽPV-a:
- ukazati na važnost kvalitetnijeg i sustavnijeg liturgijskog pastorala
- organizirati i strukturirati liturgijski pastoral župne zajednice
- odgajati vjernike za aktivno sudjelovanje u liturgijskom životu župne zajednice
- isticati važnost sudjelovanja u nedjeljnom euharistijskom slavlju
- sustavnije i kvalitetnije promišljati o prioritetima, potrebama, mogućnostima, kvaliteti i sadržajima liturgijskog pastorala
- nekoliko puta godišnje, najmanje četiri puta godišnje organizirati susrete članova Odbora
- skrbiti se o posebnosti i kvaliteti ostvarivanja svih liturgijskih službi predviđenih dokumentima Opće i mjesne Crkve
- redovito osobno sudjelovati i druge poticati na pohađanje liturgijske kateheze za odrasle
- izabrati predsjednika Odbora, zapisničara, voditi zapisnik te inicijative, prijedloge i sadržaje iznijeti na redovitim sjednicama ŽPV-a
- na redovitim sjednicama ŽPV-a predstaviti planove za sljedeće razdoblje
- ukoliko je župna zajednica primjerice „velika“ ili prioriteti i narav župe nalažu, a mogućnosti postoje, unutar Odbora osnovati pododbore koji će dodatno produbljivati kvalitetu i sadržaj liturgijskog pastorala.

Priredila članica ŽPV: N.Špoljarić

 
PDF Ispis E-mail

Korizmena duhovna obnova sa p. Zvonkom Šeremetom:

Budi moderan s Kristom!

Naša retfalačka župa Uzvišenja sv. Križa ugostila je dehonijanca iz Požeških Sesveta p. Zvonka Šeremeta, SCJ, pučkoga misionara koji je od 20. do 22. ožujka održao korizmenu trodnevnu duhovnu obnovu te predvodio prijepodnevna misna slavlja treće korizmene nedjelje. Uz duhovnu pripravu, svećenik Srca Isusova predvodio je klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom tijekom prve večeri susreta, prigodno tematski propovijedao na večernjim euharistijskim savljima te potom tematski promišljao s vjernicima o kršćanskoj molitvi i svetosti.

Tijekom četverodnevnog posjeta pučki misionar susreo se s brojnim vjernicima omogućujući im pojedinačne duhovne razgovore i svetu ispovijed. S posebnim oduševljenjem prihvatili smo u župi tijekom susreta prvu Šeremetovu knjigu duhovne poezije „Navjestitelj“, objavljenu 2014. nakon njegove knjige propovijedi "Srcem govoriti srcima". „Riječ je o zbirci pjesama u duhu nove evangelizacije putem navještaja riječi. Pisati sam počeo u djetinjstvu. Brat mi je slikar pa je taj umjetnički dar prisutan u obitelji izišao u svijet. Isus je navjestitelj Radosne vijesti, svećenici i vjernici isto tako jesu radosni vijesnici, pa i pjesnici“, kaže duhovnik-pjesnik Zvonko Šeremet, iz čije su pjesmarice vjernici čuli nekoliko pjesama uoči nadolazećeg Uskrsa. Također, Šeremet je sastavio i uredio Molitvenik štovatelja Presvetog Srca Isusova „U znaku srca“, koji je tijekom osam godina doživio treće izdanje.

U evanđeoski nadahnutim propovijedima Šeremet je govorio o temama „Duh korizme“, „Mlakost i revnost“ i „Plivati uzvodno“ približavajući srcima vjernika putove duhovnosti, ispravnoga, hrabroga i beskompromisnoga načina življenja vjere. Uvodno je razmatrao druge večeri, o korizmenom duhu napominjući kako doživljaj vjere samo s Isusom na križu nije ispunjenje vjere nego crnina, dok je punina vjere u uskrsnuću i pobjedi na križu pa stoga treba biti radostan, znati se veseliti s Bogom. "Nosite svojim ukućanima, susjedima, radnicima i okružju uskrslog Gospodina. Nemoj biti žalostan jer to je znak kako ima premalo uskrsnuća u tvojemu životu i malo ljubavi, a ako nema ljubavi svaka patnja bit će još teža. Uzdaj se u onoga koji te uvijek voli i kad grmi, sijeva i kada sunce sja. Vjera je odnos sa živim Bogom kojeg ne trebaš tražiti uokolo, već u svome srcu iz kojeg najprije izbaci smeće kajanjem, ispovjedanjem, pokorom, dobrim djelima", kazao je propovjednik. Govoreći o vjeri Šeremet je naglasio nužnost pronalaženja smisla života u odnosu sa Bogom. "Neki misle: "Bio sam na nedjeljnoj misi, obavio sakrament i ja sam vjernik". Njegova vjera traje jedan dan. Može se dogoditi da svemogući Bog preođe pored mene, a ja ga ne vidim ili mu nemam što reći jer nemam odnos s njima koji traje svakodnevno. Valja se upitati tko su naši bližnji, kako živim svoju vjeru i darovani mi život? Netko moli: "Bože, daj..." Kakva je to vjera kad materijalistički pristupaš Bogu? ", kazao je duhovnik potičući vjernike na razmišljanje o osobnom odnosu s Bogom te se kritički osvrnuo na suvremeni fanatizam u Crkvi, duhovni nered, nedostatak razboritosti u očekivanju čudesa i manjak ispravne pobožnosti vjernika laika koji si pripuštaju svećenička/redovnička prava, primjerice polaganja ruku na drugoga. "Dar poslušnosti je važniji od dara pobožnosti. Isus je osudio one koji su blebetali u molitvama. Čini se kako smo jako pobožni, a tako malo smo ljudi. Pobožni u crkvi, a hladni u životu", zamjećuje Šeremet.

U tematiziranju kršćanske molitve Šeremet je upozorio kako nema čudesnih molitava, nego je najvažnije moliti srcem! Bitno je i da put molitve potiče obraćenje srca, a molitva je osobno obraćanje Bogu. Treće večeri duhovne obnove uvodno je rečeno kako su prvi kršćani bili progonjeni, a to su i danas, ali kršćani su ljubavlju Kristovom pobijedili jer su se razlikovali od drugih. „Svaki kršćanin treba iskoračiti iz tradicionalnog življenja vjera i iz mlakosti i prosječnosti postati gorljivi i zauzeti kršćanin, svjesno se zauzimati i živjeti kršćanske vrednote. Svi se rađamo kao ljudi, a tek življenjem vjere to trebamo i postati! Vjerovati znači očovječiti se i posvetiti se. Budi moderan s Kristom!“

Dobrodošlicu p. Zvonku Šeremetu drugu godinu zaredom iskazali su župljani sa župnikom Pavom Vukovcem i župnim vikarom Ivanom Stipićem koji je u petak predvodio u crkvi križni put i suslavio na misnom slavlju.

Tekst: Nevenka Špoljarić

 
PDF Ispis E-mail

PORUKA PAPE FRANJE ZA KORIZMU 2014.

»Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite« (usp. 2 Kor 8,9)

Draga braćo i sestre, želim vam povodom korizme ponuditi neka korisna razmišljanja za naš osobni i zajednički put obraćenja. Ona se nadahnjuju na riječima svetog Pavla: "Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite" (2 Kor 8, 9). Apostol se obraća kršćanima u Korintu da ih potakne da budu velikodušni u pomaganju vjernicima u Jeruzalemu koji su bili u potrebi. Što te riječi svetoga Pavla govore nama, današnjim kršćanima? Što taj poziv na siromaštvo, na život u siromaštvu u evanđeoskom smislu znači nama danas?

Kristova milost

Prije svega pokazuje način na koji Bog djeluje. Bog se ne objavljuje zaogrnut u svjetovnu moć i bogatstvo, već u slabost i siromaštvo: "Premda bogat, radi vas posta siromašan...". Krist, vječni Božji Sin, jednak u moći i slavi s Ocem, postao je siromašan; sišao je među nas, približio se svakom od nas; ponizio se, "oplijenio se", da u svemu postane sličan nama (usp. Fil 2, 7; Heb 4, 15). Božje je utjelovljenje veliki misterij! Ali razlog za sve to je njegova božanska ljubav, ljubav koja je milost, velikodušnost, želja za blizinom i on ne oklijeva darovati se i žrtvovati se za ljubljena stvorenja. Ljubav, milosrđe znači dijeliti sve s onim koga se ljubi. Ljubav nas čini sličnima, stvara jednakost, ruši zidove i poništava udaljenosti. Bog je to učinio s nama. Isus, naime, "radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu" (Drugi vat. konc., Past. konst. Gaudium et spes, 22).

Postavši siromašan, Isus nije tražio siromaštvo zbog njega samog, već – kako kaže sveti Pavao – "da se vi njegovim siromaštvom obogatite". To nije igra riječi ili puka fraza. U tome je sažeta Božja logika, logika ljubavi, logika utjelovljenja i križa. Bog nam nije spasenje odaslao s neba, kao milostinju u kojoj se iz čistog altruizma i samilosti daje ono što je suvišno. Kristova ljubav nije takva! Kada Isus silazi u vode Jordana i daje se krstiti od Ivana Krstitelja, ne čini to zato što treba pokoru ili obraćenje; on to čini zato da bude među ljudima koji trebaju oproštenje, među nama grešnicima, i da preuzme na sebe teret naših grijeha. To je put koji je izabrao da nas utješi, da nas oslobodi od naše bijede. Upada u oči da Apostol kaže da smo oslobođeni ne Kristovim bogatstvom, već njegovim siromaštvom. Ipak sveti Pavao poznaje dobro "neistraživo bogatstvo Kristovo" (Ef 3, 8), koji je "baštinik svega" (Heb 1, 2).

Što je dakle to siromaštvo kojim nas Isus oslobađa i obogaćuje? To je upravo način kojim nas ljubi, način na koji nam postaje blizak, baš poput Dobrog Samarijanca koji je bio bližnji onom čovjeku koji je polumrtav ostavljen kraj puta (usp. Lk 10, 25s.). Ono što nam daje pravu slobodu, pravo spasenje i pravu sreću je njegova suosjećajna i nježna ljubav kojom je povezan s nama. Kristovo siromaštvo koje nas obogaćuje je njegovo utjelovljenje, njegovo preuzimanje na sebe naših slabosti i grijeha kao izraz beskrajnog Božjeg milosrđa. Kristovo je siromaštvo najveće bogatstvo: Isusovo je bogatstvo njegovo beskrajno povjerenje u Boga Oca, njegovo stalno pouzdanje u njega, njegova želja da traži uvijek i jedino njegovu volju i njegovu slavu. On je bogat kao što je bogato dijete koje osjeća da je voljeno i koje voli svoje roditelje i ne sumnja ni trenutka u njihovu ljubav i nježnost. Isusovo je bogatstvo to što je Sin; njegov jedinstveni odnos s Ocem je najveći prerogativ toga siromašnog Mesije. Kada nas Isus poziva da uzmemo na sebe njegovo "laki jaram", on nas poziva da se obogatimo tim njegovim "bogatim siromaštvom" i "siromašnim bogatstvom", da dijelimo s njim njegov sinovski i bratski Duh, da postanemo sinovi i kćeri u Sinu, sinovi i kćeri u bratu prvorođencu (usp. Rim 8, 29).

Rečeno je da je jedina žalost ne biti sveti (L. Bloy); mogli bismo također reći da postoji samo jedna prava bijeda: ne živjeti kao Božji sinovi i Kristova braća.

Naše svjedočenje

Mogli bismo misliti da je taj "put" siromaštva bio Isusov put, dok mi, koji dolazimo nakon njega, možemo spasiti svijet odgovarajućim ljudskim sredstvima. Ali to nije tako. U svakom dobu i na svakome mjestu, Bog nastavlja spašavati ljude i svijet Kristovim siromaštvom, koji čini sebe siromašnim u sakramentima, u svojoj riječi i u svojoj Crkvi, koja je narod siromašnih. Božje bogatstvo ne može prolaziti kroz naše bogatstvo, već uvijek i jedino kroz naše osobno i zajedničko siromaštvo, oživljeno Kristovim duhom.

Po uzoru na našeg Učitelja, pozvani smo boriti se protiv siromaštva naše braće, susretati ih, preuzeti na sebe teret toga siromaštva i konkretno djelovati da ga ublažimo. Bijeda nije isto što i siromaštvo; bijeda je siromaštvo bez vjere, bez solidarnosti, bez nade. Možemo razlikovati tri vrste bijede: materijalnu, moralnu i duhovnu. Materijalna bijeda je ona koju se obično naziva siromaštvom i pogađa one koji žive u uvjetima nedostojnim čovjeka: one koji su lišeni temeljnih prava i osnovnih dobara kao što su hrana, voda, higijenski uvjeti, posao, mogućnost kulturnog razvoja i rasta. Kao odgovor na tu bijedu Crkva nudi svoju pomoć, svoju diakoniju, da izađe ususret potrebama i izliječi one rane koje nagrđuju lice čovječanstva. U siromašnima i posljednjima mi vidimo Kristovo lice; ljubeći i pomažući siromašne ljubimo i služimo Krista. Naši su napori usmjereni također na to da u svijetu prestanu kršenja ljudskog dostojanstva, diskriminacije i zlostavljanja, jer su oni, u mnogim slučajevima, uzrok bijede. Kada moć, luksuz i novac postanu idoli, tada oni imaju prednost nad potrebom za pravednom raspodjelom bogatstava. Zato je nužno da se naše savjesti obrate pravdi, jednakosti, umjerenosti i zajedništvu.

Ništa manje nije zabrinjavajuća ni moralna bijeda, koja se sastoji u robovanju poroku i grijehu. Kolike su obitelji u tjeskobi jer je jedan od njezinih članova – često mlađe osobe – rob alkohola, droge, kocke, pornografije! Koliki ne vide više smisao života ili perspektive za budućnost, koliki su samo izgubili nadu! I kolike su osobe u tu bijedu gurnuli nepravedni uvjeti u društvu, nezaposlenost koja im oduzima dostojanstvo kao hraniteljima i pomanjkanje jednakog pristupa obrazovanju i zdravstvenoj skrbi. U tim se slučajevima moralna bijeda može s pravom smatrati prijetećim samoubojstvom. Ta vrsta bijede, koja je također uzrok financijskog kraha, uvijek je povezana s duhovnom bijedom, koja nas pogađa kada se udaljimo od Boga i odbacujemo njegovu ljubav. Ako mislimo da ne trebamo Boga koji dopire do nas u Kristu, jer mislimo da smo dovoljni sami sebi, tada smo krenuli putom propasti. Bog je jedini koji doista spašava i oslobađa.

Evanđelje je pravi protulijek duhovnoj bijedi: kršćanin je pozvan nositi u sve sredine oslobađajući navještaj da postoji oproštenje za počinjeno zlo, da je Bog veći od naše grešnosti, da nas uvijek slobodno ljubi i da smo stvoreni za zajedništvo i vječni život. Gospodin nas poziva da budemo radosni navjestitelji te poruke milosrđa i nade! Lijepo je iskusiti radost širenja te radosne vijesti, dijeliti s drugima blago koje nam je povjereno, da bismo utješili srca skršena i davali nadu tolikoj braći i sestrama koji su obavijeni tamom. To znači slijediti i nasljedovati Isusa, koji je išao siromašnima i grešnicima kao što pastir s puno ljubavi traži izgubljenu ovcu. U jedinstvu s njim možemo hrabro otvoriti nove putove evangelizacije i promicanja osobe.

Draga braćo i sestre, neka ova korizma nađe Crkvu spremnu i pripravnu svjedočiti onima koji žive u materijalnoj, moralnoj i duhovnoj bijedi poruku evanđelja, čija je srž navještaj ljubavi milosrdnog Oca, koji je spreman prigrliti u Kristu svaku osobu. Moći ćemo to učiniti u mjeri u kojoj budemo suobličeni Kristu, koji je postao siromašan i obogatio nas svojim siromaštvom. Korizma je prikladno vrijeme za samoodricanje; bilo bi dobro da se zapitamo čega se to možemo odreći da drugima pomognemo i obogatimo ih svojim siromaštvom. Ne zaboravimo da pravo siromaštvo boli: odricanje ne bi bilo valjano bez te pokorničke dimenzije. Nepovjerljiv sam prema milostinji koja čovjeka ništa ne stoji i koja ne boli.

Neka nas Duh Sveti, zavaljujući kojem "[smo] kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju" (2 Kor 6, 10), podupre u našim odlukama i ojača našu pozornost i odgovornost prema ljudskoj bijedi, da bismo postali milosrdni i činili milosrđe. S tom željom, jamčim svoju molitvu da svakom vjerniku i svim crkvenim zajednicama korizmeni hod bude plodonosan i molim vas da molite za mene. Neka vas Gospodin blagoslovi i Gospa čuva!

Iz Vatikana 26. prosinca 2013.

Blagdan svetog Stjepana, đakona i prvomučenika

 
<< Početak < « 1 2 3 4 5 6 » > Kraj >>

Stranica 2 od 6