Ispis
Čet24Pro2020

Župnikova homilija na polnoćki

Dragi brate i sestro, pitam sebe i pitam vas gdje smo stali? Što smo to večeras donijeli kao poklon novorođenom? Poklon? Zar opet moram nekoga darivati?

Mi smo došli gotovo isti kao i prošle godine. Možda još teži i u većoj muci jer pred Isusa, u ovu svetu noć donijeli smo svoje stare muke i probleme, a i novih se nakupilo.

Ovih mjeseci nosimo probleme cijeloga svijeta. Maske, oboljeli, umrli, distanca, nemogućnost da pohodimo najmilije, problemi na poslu, zdravlje, brige… A država, politika, sustav kao u Isusovo vrijeme, car August, upravitelj Kvirinje traži da platiš račune, poreze, prireze, kredite… Nitko ne pita kako? Samo daj i plati. Caru carevo. Još uz sve to, potrošnja za blagdane opteretila je naše račune… Mi smo poput pastira u ovoj noći potpuno ogoljeni. Bijedni i jadni. Stojimo ukopani na istom mjestu gledajući u nebo s pitanjem: Što će se dogoditi?

Naše priče, naši životi nisu ni malo lagani. Tko bi našao uopće vremena u ovim našim strkama poslušati nas, zagrliti i ponoviti po stotinu puta: Volim te. I da mu još možemo povjerovati.

Što će nam Božić, Nova godina, poluprazne Crkve kad nas uskoro opet čeka sve isto? Što mogu učiniti, kad su nam zbog pandemije ceste zatvorene, domovi zatvoreni, susreti onemogućeni? Možeš poput Josipa i Marije ustati i poći u Betlehem. Čovjek putuje duhom jer nikada vremena nisu bila laka. Pamti ova naša zemlja i gore dane. Bog svoj narod Duhom vodi, a na tom putu, kad si se uputio prema Bogu, ne može nas ograničiti, ni prostor, ni vrijeme niti trenutna situacija. Duša može putovati u čudesna prostranstva i kada tijelo stoji pa čak i kad je zarobljeno. Bog nam večeras šapće iz malih jaslica, cijelo nebo okićeno zborom anđela ponavlja ono što će Isus po 'ko zna koliko puta reći svojim učenicima: 'Ne bojte se! Javljam vam radosnu vijest, za sav narod. U dlanove sam te svoje urezao – vi ste svi popisani na mome dlanu, vrjedniji ste od anđela nebeskih. Ni vlas vam s glave neće pasti bez mog znanja. A za svakog ću od vas tražiti račun.' Bog od vas ne traži ništa, baš ništa. Čak ni da budete sveti. Dolazi u našu dušu hladnu poput betlehemske štale, prljavu poput jaslica. On traži samo jedan dar. Dajte Bogu Božje. Predaj sama sebe, svoju obitelj, sve svoje mile i drage, cijeli svijet. To je dar koji Bog najviše želi - tebe, takvog kakav jesi. On te je oblikovao i znao prije, no što si ušao u utrobu svoje majke.

Večeras se događa najveće darivanje. Bog prvo daje sebe. I traži da mu mi darujemo sebe. Osoba se daruje drugoj osobi. Kada se to dogodi, događa se ljubav. A samo to nam je uistinu i najpotrebnije. Ovih dana jedan mi obiteljski muškarac reče: 'Moja supruga i ja dogovorili smo se da ćemo djeci kupiti poklone. Ali, ona i ja se nećemo međusobno darivati. Taj novac koji smo namijenili jedno drugom, potrošiti za poklone, poklonit ćemo nekoj siromašnoj obitelji. Našli smo jednu takvu obitelj i posjetili ju sa svojom obitelji.' I tada mi sav ozaren reče: ' Ovo mi je najljepši Božić. Usrećio sam druge.' To je Božić, darivanje samoga sebe kao što je to učinio Bog u betlehemskoj noći. Tako jednostavno, svečano, a najviše potrebno. I što je najbolje može biti svaki dan. Večeras se ponovno daruj, potpuno predaj ponajprije Bogu, svome bračnom drugu, djeci, roditeljima, prijateljima, ljudima koji su te željni. I bit će kako evanđelje veli: 'Mir i slava na zemlji, među svim miljenicima Božjim.'