Pet25Pro2020

Božićna propovijed župnika Ivice Martića

Isusov život ne počinje i ne završava s prvom i s posljednjom rečenicom u Evanđelju.

Isus Krist neograničen tjelesnim ograničenjima nastavlja živjeti među nama na bezbroj načina. Svakodnevno. Ali, usprkos toj nepobitnoj činjenici, jedna od najvećih tragedija našega vremena nije ta da je Bog na nas zaboravio, kako to mi često znamo tvrditi, nego da smo mi zaboravili Boga.

Kada je ruski romanopisac i nobelovac dobio jednu prestižnu nagradu obratio se vodećim britanskim političarima i vjerskim velikodostojnicima. 'Prije pola stoljeća', rekao je, 'dok sam još uvijek bio dijete, sjećam se kako su brojni stariji ljudi nudili slijedeće objašnjenje za velike nesreće koje su pogađale Rusiju: 'Ljudi su zaboravili Boga i zato se sve ovo i događa.' Pisac je nastavio: 'I kada bih trebao ukazati na glavnu značajku čitavog 20. stoljeća, ne bih bio u stanju pronaći ništa preciznije nego samo ponoviti: Ljudi su zaboravili Boga.' Jesmo li mi zaboravili Boga? Jesmo li ga jednostavno potisnuli iz Božića? Nama Božić dolazi svake godine i neprestano nas poziva na sjećanje, poziva sjetiti se Boga i poziva nas da mu se vratimo bilo kao pojedinci, obitelji ili narodi, kako bi nas spasio od samouništenja.

Druga velika tragedija našega vremena je što umjesto da prepoznamo Božić kao Božji poziv na povratak k Ocu, mi, ljudi uporno tražimo nekakve znakove Božje nazočnosti – a njega u njima – nema. Kada je Krist došao prvi put ljudi ga nisu prepoznali jer nije došao na način na koji su to oni očekivali. I propustili su, ne prigodu svojega života, nego prigodu za čitavu vječnost. Ne propustimo Kristov poziv i ovog Božića samo zato što nam se nije dogodilo nešto nevjerojatno i neobično! Bog nam govori kroz obične stvari, kroz svakodnevne stvari i kroz bližnjega u potrebi. Većina ljudi bi se složila kako je puno teže biti onaj koji prima nego onaj koji poklanja i da je puno lakše nahraniti, obući i ugostiti nekoga, nego to, u svojoj nevolji, očekivati od drugih. Ali, samo ljudi koji su uistinu bili gladni ili žedni ili bez krova nad glavom znaju kako dati s poštovanjem. Samo oni koji su bili teško bolesni i sami znaju cijeniti lijepu riječ ili nježan dodir suosjećajnosti.

Nismo mi u stanju činiti drugima ono što mi nismo sami iskusili i proživjeli. Zato je tu bitno Božje utjelovljenje koje se nije dogodilo jednom i to u Betlehemu, nego se nastavlja upravo ovdje i upravo sada.

I kada nam je Krist kroz mnoga lica tako često pomogao, kako onda mi možemo okrenuti leđa njemu kada nas On treba?

Zato nije potrebno kukati kako u ovom našem Božiću nema Krista i kako bi Krista trebalo vratiti u Božić, ne, to nije potrebno jer je Krist uvijek bio tu. On izvor svakom smislu i svjetlo u tami. Kada se prepiremo oko toga, oko vraćanja Krista u Božić, onda zapravo priznajemo da smo prezauzeti ljudskim, svjetovnim, ovozemaljskim, trivijalnim i beznačajnim. Mi zapravo trebamo, moramo u Božić vratiti - sebe! I to tako da se pokajemo, poslušamo anđeosku poruku, pogledamo na brata svoga, a ne tvrditi da, ukoliko se budemo držali običaja i rituala, to će udobrovoljiti Boga i Bog će i ovoga Božića doći k nama. Reče netko da Božić nije tek kocka šećera koju uzimamo kako bismo uklonili gorak okus stvarnosti.

Božić jest stvarnost – stvarnost koja će sjajiti vječno i kada se i posljednje čovjekovo umjetno svjetlo ugasi. Ukoliko se sjedinimo s tom stvarnošću, dat će nam se hrabrost da živimo radosno u danima koji slijede.

Draga braćo i sestre, od srca želim da svi vratimo Božić u sebe i da ga nosimo u svome srcu u sve dane koji su pred nama. Sretan vam i blagoslovljen Božić.

Onaj tko nema Božić u svome srcu nikada ga ne će pronaći ispod božićnog drvca.