Čet1Tra2021

Veliki četvrtak uveo u sveto vazmeno trodnevlje:

„Slavljenje euharistije je spasonosno događanje koje vodi služenju“

Veliki nas je četvrtak uveo u dane svetog vazmenog trodnevlja, slavlja pashalnog misterija te smo u župnoj crkvi 1. travnja slavili Misu večere Gospodnje sa župnim vikarima Mariom Žigmanom i Matijom Aušićem. U zajedništvu žive Crkve spomenuli smo niz događaja neposredno pred Isusovu muku, a u Misi večere Gospodnje slavili Kristovu posljednju večeru, kada je u oproštajnoj večeri Isus ustanovio sakramente Euharistije i svetoga reda.

Posebnost slavlja označena je zvonjavom crkvenih zvona, dok se pjevala Slava Bogu na visini, a nakon Slave više nema zvonjave niti su orgulje svirale do Slave u vazmenom bdjenju (u subotu navečer). Ove je godine zbog pridržavanja epidemioloških mjera izostao obred pranja nogu, slikovita gesta svećenika koji po uzoru na Isusa čini ono što je Isus učinio svojim učenicima u djelu poniznosti i služenja u ljubavi. Nakon molitve vjernika, predslavitelj je primio simbolični prinos darova za potrebite koje prinijele članice župnoga Caritasa Katica Andraši i Kata Kljajić, te je slavlje  nastavljeno zbornom pjesmom Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog. Po završetku svete mise, svećenici i ministranti kleknuli su ispred oltara, formiran je ophod uz vodstvo križonoše koji je nosio križ zastrt ljubičastim velom te je predslavitelj (idući iza križa i ministranata) prenio pretposvećene hostije u ciboriju, Tijelo Kristovo, u priređeno svetohranište u pokrajnjoj kapeli. Poslije kratkog klanjanja s oltara je otklonjen oltarnik i oltar je ostao ogoljen, poput Krista na Kalvariji sramotno svučenog, u spomen na taj događaj. Veliki četvrtak pozvao je sabrane na zahvaljivanje Bogu na daru euharistije te je Matija Aušić klanjanjem i molitvom pred svetohraništem u Getsemanskoj uri potaknuo vjernike na bdjenje u prisutnosti Presvetog Oltarskog Sakramenta, podsjećajući na žalosni čas koji je Isus prošao u samoći i molitvi u Getsemaniju, prije uhićenja i smrtne osude. Bila je tu i svečana straža DVD Retfala, a u petak prije podne, nakon križnoga puta, crkva je bila otvorena za molitvu uz poklonstvo u kapelici.

Slavlje Večere Gospodnje otvoreno je ulaznom procesijom i unošenjem prethodno posvećenoga ulja (prije podne u prvostolnici u Đakovu) koje su svećenici odložili uz okađeni Stol Gospodnji. Misno zajedništvo predvodio je Mario Žigman, suslavio i propovijedao Matija Aušić, dok je Mješoviti župni zbor sa solistima pjevanjem usvečanio liturgijsko slavlje mise na Veliki četvrtak.

Euharistijsko zajedništvo - spomen Posljednje Isusove večere

„Bez sjećanja čovjek gubi identitet i karakter. Dobra sjećanja, uspomene na drage osobe i na primljenu ljubav, stvaraju čvrst identitet i pridonose integralnosti osobe. Mnogi od nas čuvaju u svojim kućama neku uspomenu na svoje pretke ili pokojne, ili posjeduju neku sitnicu dragih, živih osoba: sliku, križ, prsten, knjigu, neki predmet koji su nam darovali ili smo ga uzeli/naslijedili poslije njihove smrti da nas na njih podsjeća. Što činimo s takvim uspomenama? Kako vrijeme odlazi, po njima, možda, padne prašina ili ih zatrpamo na dno kakve ladice ili se pri pospremanju zauvijek rastavimo od njih. Mnogi ipak čuvaju takve uspomene, dok god žive. Često ih gledaju ili uzimaju u ruke, preko njih se sjećaju onih kojih nema. Nisu tu da budu rana na tugu odsutnosti voljene osobe, nego su te intimne „svete“ stvari zahvalno sjećanje da su oni koji su otišli od nas prisutni u našemu životu, da djeluju blagotvorno, daju nam nadahnuće i snagu. Preko njih vodimo i dijalog s odsutnima. Dogodi se da nas sjećanje na prisutnost neke uspomene odvraća od loših nauma i zlog djela i potiče da činimo dobro“, uvodno je kazao Aušić te, razmatrajući biblijska čitanja, naglasio: „I kršćanska vjera je utemeljena na sjećanju, na spomenu temeljnih događaja vezanih za Isusa Krista. Večeras slavimo spomen Isusove posljednje večere, koju nazivamo euharistija (sveta misa). Sjećamo se osobe Isusa Krista. Sjećamo se, ne uz neku sliku ili neki predmet, nego uz sveto događanje i od njega na cjelokupni život Isusa iz Nazareta, posebno na njegove posljednje dane koje euharistija obredno uprisutnjuje. Euharistija je, kako grčka riječ kaže, zahvalno spominjanje jedinstvene osobe u ljudskoj povijesti u kojoj je Bog progovorio totalnom ljubavlju. Euharistija je sinteza, sabiralište čitava Isusova djelovanja, njegovih riječi i djela, njegove patnje, smrti i uskrsnuća. Isus posljednju večeru slavi s onima koje je ljubio i to do kraja. Posljednja večera govori potom o važnosti koju Isus pridaje gozbi i gozbenome zajedništvu, obrednome zajedništvu pashe ili euharistije kako će se kasnije ostvariti u povijesti kršćanstva. U pitanju je gozbeno (prijateljsko), ne radno ili interesno zajedništvo. To je zajedništvo oko kojega se stvara jedinstvo različitih; u kojemu se moli i pjeva; blagoslivlja; šuti i zahvaljuje; u kojemu se rađaju nade novoga početka. Zajedništvo u kojem nitko nije isključen do onoga tko se sam isključi ili komu ljudi onemoguće.“

Isusov primjer služenja u dostojanstvu vlastitosti za dobro drugoga

U propovijedi, nadalje, rečeno je kako „temeljna tajna vjere Crkve jest istina da je Isus po prilikama kruha i vina, poslije pretvorbe kod svake mise, istinski, stvarno i u korijenima same biti prisutan cijelim svojim bićem, svojom ljudskom i božanskom naravi“. „Najdublja tajna vjere dopire do srca.. Osim gozbenoga zajedništva koje se ostvaruje kroz euharistiju, evanđelist najviše prostora posvećuje još jednom nezaobilaznom vidu nasljedovanja Isusa Krista, neodvojivom elementu euharistijske gozbe. To je pranje nogu – služenje. Budući da su se prije gozbe prale ruke i noge, i budući da su se, vjerojatno, učenici ustezali tko će što dodavati (praonik, vodu, ubruse), Isus je bez otezanja odložio haljine, uzeo ubrus i počeo prati noge učenicima. Počeo ih je služiti. Euharistija, koja označava ljudsko zajedništvo u Isusovo ime pred Bogom, kao molitvu, gozbu, uspomenu na Isusovu žrtvu na križu, kao da u ovom Isusovom činu dobiva svoju praktičnu korekciju i nadopunu… Euharistija je Isusov poziv na nasljedovanje njegova primjera služenja u svakodnevici. Služenje ne bismo trebali poistovjećivati s našim uobičajenim mišljenima o služenju. Naime, služenjem želimo ovladati drugim ljudima, pokazati našu velikodušnost i njihovu ovisnost o nama. Time služenje, pod maskom lažne poniznosti i malenosti, postaje dokazivanje vlastite superiornosti, što je u konačnici egoizam, služenje samome sebi i svojoj veličini. S druge strane, kod Isusova služenja nije riječ o sluganstvu, o beskičmenjačkom podaništvu, ponižavanju kako se služenje često razumijeva u kršćanskoj duhovnosti. Takvo služenje zapravo služi održavanju moći, svake moći, pa i one crkvene moći nad drugima. Isus služenjem ne želi sebe istaći niti sebe poniziti. Iako služi, iako je sluga, Božji sluga, on, kako i sam kaže, ostaje Gospodin i Učitelj. Služenje u dostojanstvu vlastite osobe za dobro drugoga, krajnje je poslanje Isusovo na zemlji i najuzvišeniji put njegova nasljedovanja. Služenje, kao i euharistija, kao i čitav Isusov život, ostaje u konačnici tajnom. Nikada se služenje ne može dosegnuti do kraja, ali je nezaobilazan put da dotaknemo, makar i, ulomke smisla“, razložio je propovjednik te zaključio poticajnim pozivom: „Euharistija, kao uspomena i spomen Isusove oproštajne večere s učenicima, sinteza je Kristova života, srž njegove poruke o Bogu Ocu i njegove ljubavi prema ljudima, iskaz ljudskoga zajedništva pred Bogom i trajni poziv na služenje. Pred nama je izazov, hoće li naše slavljenje euharistije biti stvaralačka uspomena, spasonosno događanje koje vodi služenju.“

Zabilježila: Nevenka Špoljarić

  • 01
  • 02
  • 03
  • 04
  • 05
  • 06
  • 07
  • 08
  • 09
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25