Uto14Ruj2021

Svečano euharistijsko slavlje 60. župnog rođendana i svetkovine Križeva sa nadbiskupom mons. Đurom Hranićem:

Uz geslo „Zdravo križu, nado jedina!“, svečanim koncelebriranim euharistijskim slavljem, uz predsjedanje đakovačko-osječkoga metropolita i nadbiskupa Đure Hranića, naša je župa Uzvišenja sv. Križa (Osijek 6) 14. rujna proslavila 60. rođendansku obljetnicu, župnu svetkovinu crkvenog goda i 15. obljetnicu posvete župne crkve. Nadbiskup Đuro na kraju mise blagoslovio je novouređene pastoralne prostore, kazavši da je „župa škola Isusove ljubavi i dom zajedništva s mjestom za različita župna okupljanja“.

Uoči početka središnjeg večernjeg slavlja na Križevo u radosno slavljeničko raspoloženje prisutne je uveo župni Dječji zbor uz ravnanje župljanke Marijane Matijević čiju je autorsku pjesmu Mjesec rujan, zbor premijerno otpjevao uz prikaz glazbenog videospota u crkvi.

Glazba i pjesma pratila je i ulaznu procesiju u crkvu ispunjenu vjernicima, a brojni su župljani stajali ispred ulaza u crkvu. U slavlje je uveo predsjedatelj nadbiskup Đuro, čestitajući župnu svetkovinu i 60. obljetnicu osnutka župne zajednice te 60. obljetnicu prisuća Družbe sestre Naše Gospe u našoj župi, te radosno i zahvalno rekao: „Radujemo se zajedno s vama što ste, dok niste sagradili župnu kuću i, dok i drage Sestre naše Gospe nisu sebi osigurale drugi dom, u ovoj 2021. godini uspjeli dovršiti preuređenje župnih stambenih u pastoralne prostore gdje su vaš dom i škola zajedništva. Zahvaljujem na velikodušnoj ugradnji u život ove župne zajednice i na svoj podršci i pomoći koju ste pružili župniku Ivici Martiću u njegovim obnovnim naporima kako bi župna zajednica mogla biti, doista, dom i škola zajedništva.“

Liturgijsko pjevanje Župnoga zbora na koru je vodila s. Vianea Pezer, dok je svečaniji ton na misnom slavlju darovalo pjevanje i sviranje Mješovitog župnog zbora uz ravnanje s. Vianee Pezer, orkestra i Ženskog zbora STD „Pajo Kolarić“ uz ravnanje župljanina maestra Dragutina Stivaničevića. Brojne župne skupine, udruge i vatrogasci/vatrogaskinje s mladeži DVD Retfala sudjelovali su na misi u svojim majicama i odorama. Misi su prisustovali i predstavnici GČ Retfala. Naposljetku misne svečanosti svima je zahvalio župnik Ivica Martić, kazavši kako se iz župne Spomenice iščitava da su župu, jednu od najvećih u Nadbiskupiji, i crkvu izgrađivali siromašni vjernici, a danas je župa lijepa, radosna i župljanima bogata zajednica te ju voli, kazao je, a najljepše je kada se svi okupimo na euharistiji. Župni je rođendan bio prigoda za darivanje. Supružnici Renato i Snježana Marijanović u ime župe uručili su, u znak zahvale za zajedništvo i uspomenu na ovo slavlje poseban dar našemu radišnom nadbiskupu Đuri -umjetničku skulpturu konja. Vidjevši dar i zahvaljujući s osmijehom, nadbiskup je iskreno kazao kako postoji više osobina pripisanih konjskoj vrsti…, a on za sebe kaže da je poput uposlenog konja na njivi Gospodnjoj, te riječima izmamio veselje prisutnih i gromoglasni pljesak. Potom je župniku uz ambon pristupio revni župni molitelj, vatrogasac Adam Cabadaj darujući za pastoralni prostor kip sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca, koji će podsjećati na čvrstu suradnju DVD Retfala i župe. Nakon završnoga blagoslova crkvom je zaorila marijanska pjesma.

Misu su, uz župnika Ivicu, suslavili: dekan Osječkog zapadnog dekanata Ivica Rebić, bolnički kapelan u KBC Osijek isusovac o. Ignacije Belak, župni sin donjogradski župni vikar Nino Perica, naš retfalački vikar Krešimir Iljazović te bivši retfalački vikari Domagoj Lacković (tajnik Nadbiskupskog ordinarijata) i Božidar Nađ (vikar u Vinkovcima). U slavlju su sudjelovali naši bogoslovi Aron Čeke (Đakovo) i Darko Endrich (Sarajevo) te brojni ministranti.

„Križem smo zagrljeni i objedinjeni u Božju obitelj“

Predslavitelj je u homiliji rekao i ovo: „Križ je u našim ljudskim očima i dalje promašaj. I mi smo u opasnosti da se zaustavimo na tom prvom, površnom pogledu, da ne prihvaćamo logiku križa, da ne prihvaćamo Boga koji nas spašava puštajući da se na njega obruši zlo svijeta. Ne prihvaćati, odnosno prihvaćati samo riječima, slabog i raspetog Boga, i sanjati o snažnom i pobjedonosnom bogu – to je velika napast. Koliko samo puta težimo jednom pobjedničkom kršćanstvu, koje nas oslobađa svakoga križa i poteškoće u životu. No, papa Franjo je danas u Slovačkoj govorio o tome kako je kršćanstvo bez križa svjetovno te postaje besplodno. Isusovo uzdignuće na križ služi da vidimo Boga u svoj veličini njegove ljubavi i da otkrijemo istinu o sebi, tj. o svom odbacivanju Boga (kao samoubilačkom činu)… Kristov križ ima vertikalnu i horizontalnu gredu. On povezuje nebo i zemlju te svojim horizontalnim krakovima grli i obuhvaća čitav svemir. Šireći ruke na križu, Isus je sve ljude sabrao u jedan narod koji želi zajedno zagrliti i ljubiti. On na križu pokazuje širinu, dužinu, visinu i dubinu svoje ljubavi koja nadilazi našu grješnu ljudsku logiku ('dajem da daš'; 'koliko ti meni, toliko ja tebi'). Bog je s ljubavlju stvarao i s ljubavlju želi sve spasiti. Križ je najsnažnija i najrječitija poruka Božje ljubavi te jasno očitovanje Božjega srca. Križem smo svi zagrljeni i objedinjeni u jednu, Božju, obitelj; u Crkvu, koja je otajstveno tijelo Kristovo te dom i škola zajedništva… Gospodin sve nas poziva da budemo slika njegove dobrote, ljubavi i da poput njega zagrlimo čitav svijet. Zagrlimo i mi s takvim raspoloženjem život, sjetimo se Krista Gospodina i neka nas sada i ovdje nahrani svojim sebedarjem da možemo biti uprisutnjenje njegove ljubavi na svakom mjestu na kojemu je Božja providnost.“ Također, nadbiskup Đuro je podsjetio: „Nakon što je na križu visio i umro Isus, križ postaje njegovim znakom – znakom spasenja. Križ postaje znak po kojemu se prepoznajemo mi kršćani. Za nas kršćane križ je znak i simbol, nerazdvojiv od Onoga koji je na njemu visio – Isusa Krista. Križ je za nas znak Kristove smrti, ali i njegove uskrsne pobjede nad smrću; križ je znak Krista Pobjednika. Zato u svakom križu, uz raspelo častimo Raspetoga, ali i Uskrsloga, Isusa. Krist je put kojim se ulazi u nebo, po kojemu se dolazi u zajedništvo s Bogom.“

Poruka prvoga pastira đakovačko-osječke Crkve našoj župnoj zajednici

„Župa je mjesto čašćenja, dom susreta u koji svatko dolazi takav kakav je i ima pravo biti prihvaćen takav kakav je. Župna zajednica ima biti mjesto otvoreno za sve jer svi mogu doći u svoj dom gdje nitko ne smije biti ogovaran i neprihvaćen. Vaša je župna zajednica prilično velika, među najvećima u Nadbiskupiji, a 15 do 20 posto vas je svake nedjelje na svetoj misi. Vi ste ti koji činite jezgro ove župe, vi koji se sabirete oko 'zdenca' i Papa poziva, sve nas koji smo oko toga zdenca, da nosimo Božju ljubav i Božju dobrotu, kako bi se drugi osjećali voljeno i prihvaćeno i da se nikoga ne bojimo. Razlike nas potiču imati srce za druge. Drugi mi pomaže bolje razumjeti ovaj svijet. Posvijestimo si kako je to poslanje na koje nas Gospodin poziva – biti slika Božje dobrote i ljubavi.“

Pogled u budućnost kroz minulih 60 godina u duhovnim zvanjima

Brojni stariji župljani ovih dana su se prisjetili, molitveno i na misi zahvalili Bogu za svoju župu, darovima za župnu zajednicu i Crkvu. U povijesnom danu za život naše župe u Osječkom zapadnom dekanatu zahvalni smo, kako je naglasio i nadbiskup, za Družbu sestara Naše Gospe i njihovo 60-godišnje prisuće u župi (zboristice, sakristanke, katehistice). Zahvalni smo za retfalačke župnike: Željka Rudolfa Pavličića, Antuna Jarma, Helmuta Schumachera, Pavu Vukovca i Ivicu Martića, brojne župne vikare i pastoralne suradnike. Zahvalni smo Bogu za dar svećeničkih i redovničkih zvanja, ponoseći se župnom djecom u svećeničkim i redovničkim zvanjima! Retfalački su sinovi: Tomislav Ćurić, Josip Matas, Nino Perica i Ivan Junušić; i kćeri redovnice od kojih su četiri odrasle u Retfali, a danas u Družbi sestara Naše Gospe služe - s. Edith (Branka) Budin i s. Ana (Željka) Bečeheli; karmelićanke s. Katarina (Katica) Kalinić, s. Terezita (Ankica) Kalinić i s. Jelena (Jelica) Lipić; križarice s. Ana Cvitanušić te s. Meri (Marica) Gotovac; benediktinka Marijana Kranjac.

Od grobljanske kapelice do crkve građene između svinjaca i kokošinjaca

Razloga za slavlje itekako imamo, zagledamo li se u župnu povjesnicu i današnjicu s oko 10.000 župljana. Župna Spomenica dokumentirana je povijesna građa u kojoj stoji kako je župnom filijalom u Retfali početkom 1961. upravljao Nikola Kerčov, a prvi župnik tadašnje župe Sv. Ivana Nepomuka Željko R. Pavličić od 1. srpnja preuzima župničku službu i s Retfalčanima, koji su do tada odlazili u katedralu, slavi misu u mauzoleju grofa Pejačevića (kapelu ustupa Družba Marijinih sestara čudotvorne medaljice) okruženom grobljem i kukuruzištem. Nije tada bilo župne crkve ni župnoga stana i kroz mukotrpne godine zidanja žive Crkve i crkvene građevine sa župljanima su prolazili križni put župnici Antun Jarm (od 1963. do 1971.) i Helmut Schumacher (1971. do 2004.) koji je napisao 159 molbi za odobrenje lokacijske dozvole i 300 puta pohodio mjerodavne za izdavanje građevinske dozvole! Lokacijska dozvola stigla je 1975. nakon mijenjanja 11 lokacija, a ’79. građevinska dozvola za crkvu koju projektira dipl. inž. Mihajlo Biglbauer. Temeljni kamen crkve 30. rujna 1979. blagoslovio je na dan svojega ređenja biskup Ćiril Kos. Građena je na uskomu prostoru između svinjaca i kokošinjaca. Crkva je u funkciji od 17. ožujka 1991., a posvećena u najsvečanijemu događaju Crkve, u vrijeme župnika Pave Vukovca, 24. rujna 2006. kada je biskup Marin Srakić tijekom posvete u oltar pohranio moći sv. Leopolda B. Mandića. Od 2016. retfalački je župnik Ivica Martić i u Kozjačkoj ulici uz crkvu (Žumberačka 53) gradi novu župnu kuću koju je 22. lipnja 2020. blagoslovio nadbiskup Hranić, a danas (14. rujna 2021.) blagoslovio je prostor za pastoralni rad, župnu katehezu i rast župnoga zajedništva.

Živa Crkva ogleda se bogatstvu župnoga Tijela. To svjedoče: tri raspjevana zbora sa zborovoditeljicama, svirači, ministranti, liturgijski čitači, vjeroučitelji i župni katehisti, skupljači milostinje, Caritas, Zajednica sv. Marte, Zajednica Vjera i Svjetlo (VIS Plamen ljubav), molitvene skupine (Živa krunica, Milosrdni Otac, Čuvari saveza sv. Josipa, Marijanski pokret Majke Triput Divne) i udruga (Betlehem). Uz vodstvo župnika i suradnji s vikarom u evangelizaciji i rastu u vjeri prinosi medijski pastoral (župni listić, župni web i facebook-profil, video materijali) i susreti koje vode župljani, uključujući molitvene i aktualan katehetski uz vodstvo teologa Krešimira Šimića. Do novoga susreta s pozdravom nadbiskupa Hranića s početka obljetničkog misnoga slavlja: Milost i mir svima vama u svetoj Crkvi Božjoj! I s duhom Tvojim!

Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić

 

Homilija nadbiskupa Hranića

„Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji, da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ (Iv 3, 13-17)

Dragi župljani, draga braćo i sestre, draga braćo svećenici i poštovane sestre redovnice!

Križ je do Isusa bio oruđe za izvršenje smrtne kazne. Na križu su lišavani života najteži zločinci i nepopravljivi politički buntovnici. Nakon što je na križu visio i umro Isus, križ postaje njegovim znakom – znakom spasenja. Križ postaje znak po kojem se prepoznajemo mi kršćani. Za nas kršćane križ je znak i simbol, nerazdvojiv od Onoga koji je na njemu visio – Isusa Krista. Križ je za nas znak Kristove smrti, ali i njegove uskrsne pobjede nad smrću; križ je znak Krista Pobjednika. Zato u svakom križu, uz raspelo častimo Raspetoga, ali i Uskrsloga, Isusa. Krist je put kojim se ulazi u nebo, po kojemu se dolazi u zajedništvo s Bogom. Čuli smo u današnjem evanđelju Isusove riječi: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji, da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni.“ Isus pojašnjava da se u njegovu podignuću, 'uzvišenju' krije posebnost njegove osobe. On govori o dvostrukom uzdignuću: uzdignuću 'na križ' i uzdignuću 'na nebo'. Sin će Božji biti ponižen na križu da bi Sin Čovječji bio uzvišen na nebu. Budući da je Nikodem bio učeni farizej, Isus ga podsjeća na Mojsijev čin uzdignuća mjedene zmije, opisan u prvom današnjem čitanju.

Time Isus objašnjava da Sin Čovječji mora biti 'podignut' na križ poput zmije na stup. Zmija se prvi put spominje u Knjizi Postanka kao lukavija od drugih životinja, jer njezina riječ ubija kao otrov. Njezin otrov uništio je naše praroditelje Adama i Evu. Zmija čini zlo jer njezina laž iskrivljuje čovjekov pogled na Boga i potiče čovjekovu želju te nastojanje da ne bude viđen od Boga, tj. da se sakrije od Boga, odnosno da se postavi iznad Boga, da ga odbaci i sam odlučuje o tome što je dobro a što je zlo. Grijeh je odbacivanje Boga. Izabrani narod čini upravo to. U poteškoćama hoda kroz pustinju iz Egipatskoga ropstva u slobodu odbacuje ideal slobode, Boga i Mojsija i prigovara da nema ni kruha ni vode. Ono što je bio ideal prema kojemu su krenuli - radost slobode, više za njih nije imalo nikakve ljepote, nego prigovaraju „bijednome jelu koje se ogadilo dušama njihovim“. U svojoj malaksalosti duše i slabosti, bezvoljni, prigovaranju. Postali su bezvoljni, onemoćali, neoprezni, spori. Postali su laki plijen zmija otrovnica. Njihov je ugriz bio poput goruće rane, bolan i neizlječiv. Postali su plijen smrti kojoj su se prepustili. Izložen izumiranju narod prepoznaje svoju pogrešku, priznaje svoj grijeh. I Bog odgovara na njihovo kajanje, dajući im vidljiv znak svoje prisutnosti. Zmija - u koju su trebali gledati, podsjećala ih je na spasenje i ozdravljenje od grijeha pobune i odbacivanja Boga. Simbol smrti postao je znakom života po daru Božjeg oproštenja. Tako i križ, oruđe mučenja, zla i smrti, postaje znakom uskrsnuća, života i dara spasenja. Križ je bio nešto što nitko nije htio, a u njemu nam je objavljena veličina i ljepota Božje dobrote i ljubavi, koja je jača od bilo kojega ugriza, otrova, i zla koji nas mogu snaći u životu.

Židovi nisu ozdravljali snagom svoga pogleda na zmiju, nego zato što su svoja raskajana srca uzdizali Gospodinu, koji je u svom milosrđu odgovorio na njihovu molitvu.

Križ je u našim ljudskim očima i dalje promašaj. I mi smo u opasnosti da se zaustavimo na tom prvom, površnom pogledu, da ne prihvaćamo logiku križa, da ne prihvaćamo Boga koji nas spašava puštajući da se na njega obruši zlo svijeta. Ne prihvaćati, odnosno prihvaćati samo riječima, slabog i raspetog Boga, i sanjati o snažnom i pobjedonosnom bogu – to je velika napast. Koliko samo puta težimo jednom pobjedničkom kršćanstvu, koje nas oslobađa svakoga križa i poteškoće u životu. No, papa Franjo je danas u Slovačkoj govorio o tome kako je kršćanstvo bez križa svjetovno te postaje besplodno,

Isusovo uzdignuće na križ služi da vidimo Boga u svoj veličini njegove ljubavi i da otkrijemo istinu o sebi, tj. o svom odbacivanju Boga (kao samoubilačkom činu). Knjiga Brojeva ne kaže da su zmije prestale ujedati, nego da svaki koji 'pogleda' mjedenu zmiju biva spašen. Spasenje života počinje 'pogledom' u ono što oduzima život. Zlo možemo svladati tek kad ga uočimo i otkrijemo. Tko, dakle, 'pogleda' u zmiju i otkrije tko je ona i što se skriva iza njezine ponude, taj živi. Tako i onaj tko u uzdignutom Isusu otkrije dobrotu i ljubav, sposobnu odreći se sebe samoga, svojih sebičnih nastojanja te prihvatiti prava drugoga, istinski živi, a onaj tko robuje sebi i svojim interesima propada.

Kad čovjek vjernik jasno vidi „laž zmije“ i „istinu križa“, on tada svojim djelima počinje očitovati djela Božja, ljubav i dobrotu Božju, u svijetu.

Isus poučava Nikodema koji ga pozorno sluša: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu." Bog ljubi svijet! Apostol Ivan tumači najdublji smisao križa; Bog je ljubio svijet i zato ide u susret čovjeku da ga pridigne, a ne da ga osudi. Sin, dakle, nije došao suditi, nego upraviti pogled prema gore, da ne ostanemo u „vlasti zmije," nego se okrenemo prema Bogu koji ljubi čitav svijet i ništa nije isključeno iz njegove ljubavi.

Sveti Ivan apostol, koji je stajao podno križa, vidio je u križu Božje djelo. Prepoznao je u Kristu raspetom Božju slavu. Vidio je da on, usprkos prividu, nije gubitnik, nego je Bog koji se dragovoljno prinosi za svakog čovjeka. Zašto je to Bog učinio? Mogao je poštedjeti sebe toga, mogao se držati podalje od naše bijedne i okrutne povijesti. Htio je, međutim, ući u nju, uroniti u nju. Zato je izabrao najteži mogući put, a to je križ. Jer na zemlji ne smije biti nijednog čovjeka koji je toliko očajan da ga ne može susresti, čak i tamo, u tjeskobi, u tami, u napuštenosti, u sablazni vlastite bijede i vlastitih pogrešaka. Upravo tamo, gdje se misli da Boga na može biti, Bog je došao. Da spasi sve očajnike htio je iskusiti očaj, da i sam iskusi našu najgorču neutješnost povikao je s križa: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27, 46; Ps 22, 1). Vapaj je to koji spašava, spašava zato što je Bog htio preuzeti na sebe čak našu napuštenost. I mi sada, s njim, nismo nikada sami.

Kristov križ ima vertikalnu i horizontalnu gredu. On povezuje nebo i zemlju  te svojim horizontalnim krakovima grli i obuhvaća čitav svemir. Šireći ruke na križu, Isus je sve ljude sabrao u jedan narod koji želi zajedno zagrliti i ljubiti. On na križu pokazuje širinu, dužinu, visinu i dubinu svoje ljubavi koja nadilazi našu grešnu ljudsku logiku ('dajem da daš'; 'koliko ti meni, toliko ja tebi'). Bog je s ljubavlju stvarao i s ljubavlju želi sve spasiti. Križ je najsnažnija i najrječitija poruka Božje ljubavi te jasno očitovanje Božjega srca. Križem smo svi zagrljeni i objedinjeni u jednu, Božju, obitelj; u Crkvu, koja je otajstveno tijelo Kristovo te dom i škola zajedništva.

  • 01
  • 02
  • 03
  • 04
  • 05
  • 06
  • 07
  • 08
  • 09
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
  • 32
  • 33
  • 34
  • 35
  • 36
  • 37
  • 38
  • 39
  • 40
  • 41
  • 42
  • 43
  • 44
  • 45
  • 46
  • 47
  • 48
  • 49
  • 50
  • 51
  • 52
  • 53
  • 54
  • 55
  • 56