Euharistijska slavlja svetkovine Božića - Isusova i našega rođendana

Duhovni hod u zornicama, misnim slavljima u došašću, osobnim pokorničkim djelima, sakramentu svete ispovijedi i sebedarju u svakodnevici – u pripravi za slavlje svetkovine Božića, rođenja našega Spasitelja, radosnim je koracima završio Put, u badnjem slavljenju misa polnoćki i zasjao je 'hod' u tihoj, božićnoj svetoj noći u kojoj smo u subotu (25. prosinca) dočekali Božić! Svečanim,  pjevanim, četirima euharistijskim slavljima uz sudjelovanje svih raspjevanih župnih zborova i sa našim župnikom Ivicom Martićem i župnim vikarom Krešimirom Iljazovićem, radosno smo proslavili Isusovo rođenje, ujedno i naš rođendan posnaosob u zajedništvu Kristove Crkve.

Homilija u župnomu slavlju:  Život koji je kucao u Bogu, sada kuca u nama!    

„U početku bijaše riječ. Ta riječ je prvo kod Boga i sama je Bog. Po njoj je sve stvoreno. Kako nam se dogodio Božić? Riječ je sišla među nas, spustila se do naših očiju, kao što se otac i majka spuštaju do svoga djeteta. Riječ je postala tijelom i ušatorila se među nama. Taj šator nas podsjeća na put 'Izabranoga naroda' iz egipatskog ropstva koje su Židovi podizali i spavali u njima po pustinjskim vrletima. Bog traži od Mojsija da jedan šator podignu i njemu jer želi boraviti među svojim narodom. 'Od tada, kad sebi podižete šator, podignite i meni jedan.' Bog želi sa svojim narodom dijeliti put, napor i muku“, kazao je župnik Ivica Martić uvodeći u homiliju na svetkovinu Božića, na svečanom euharistijskom slavlju u 9 sati i u 19.30 sati. Potaknut misnim čitanjima i Evanđeljem, župnik je u propovijedi sve nas podsjetio kako „prije 2000 godina u Isusu, Bog ostvaruje na vidljiv način svoju želju da boravi među nama ljudima“, a „ta riječ nazvala nas je braćom, prijateljima; Bog uzima novi šator - ljudsko tijelo, i postaje nam vidljiv, opipljiv, ljubljiv“! „Od tada više nikada neće izaći iz tog šatora. Taj šator je naše tijelo, to smo mi. Riječ je postala osobom. Nije glas, već osoba! Naši roditelji nam daju tijelo, no Bog nam daje osobnost. Bog odlučuje tko će biti pozvan u to tijelo. Ti si pozvan u tijelo koje imaš… Osoba Sina Božjega uzima naše ljudsko tijelo – ljudsku narav. Zato je Isus mogao plakati, biti ljut, trpjeti i umrijeti na naš ljudski način“, razložio je župnik te nadalje s nama promišljao: „Veli apostol Ivan: 'Boga nitko nije vidio, on nam ga je očitova – Jedinorođeni Sin.' Zašto je Bog čučnuo do nas? Što je to Sin Božji donio nama? Donio je, kako Grci vele zoe – život. Vječni život, besmrtni život. Onaj život koji je kucao u Bogu, sada kuca u nama! Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Što mi trebamo učiniti večeras, na Božić? Samo jedno; otvoriti se Bogu i primiti ga onako kako se On nama daje - dajući svoje tijelo da bude Božji šator. Prihvaćajući svoje tijelo i narav, mi se tada otvaramo, ne samo drugima, mi se tako otvaramo i samome Bogu. Sin se rodio za čovjeka, kako bismo se mi rodili za Boga. Kakva tajanstvena razmjena darova između Boga i čovjeka!! Mi svoga Boga često promatramo kao da je on za nas jako daleko. A on je zapravo naš Tata – Otac, tako blizu. Njegov život, On kuca u tebi. Stavi ruku na svoje srce, to je On, život u tebi! Valja nam se ponovno učiti biti djeca! Isus cijelo vrijeme zemaljskoga života uči svoje učenike da imaju Oca. Problem je u tome što zamišljamo Boga onakvog kakvog ga Isus nije objavio“, istaknuto je u homiliji te zaključeno ogledom o duhovnom  razmatranju zajedništva odnosa Oca i Sina/mene (nas) i nebeskoga Oca u perspektivi vječnoga života kroz vjerujuće (o)gledanje u Bogu Ocu.

Ljubav čuva ono što je Bog dao - život

„Isus nas uči kako se treba ponašati naspram Boga. Biti mu Sin – dijete. On je sam došao kao dijete, kao sin. To je put namijenjen svakom čovjeku od postanka svijeta. Mi, ovdje večeras u našoj crkvi, slavimo ne samo Isusov rođendan, već i naš rođendan! Jer kad se Isus vraća Ocu ne odlazi sam, on nosi sve nas k Ocu, otvara nam zatvorena vrata šatora, otvara ih zauvijek. Želi da mi, koji smo prebivalište - šator Božji, pronađemo svoje prebivalište, da se mi ušatorimo u svome Bogu. Isus nikada ništa nije tražio od Oca, uvijek je govorio neka bude volja tvoja Oče. Samo je jednom rekao 'hoću', i to u noći posljednje večere. I taj 'hoću' tiče se svih nas. Oče, hoću da i oni budu gdje sam ja. Božić nama govori da nije dovoljno samo vjerovati, već nam kaže da moramo znati kako je naš svršetak jednak svršetku Prvorođenca među braćom. Naš svršetak je zapravo odlazak u Očevu kuću. Stoga, Božić nije ono što mi slavimo, Božić je puno više od toga! Bog njeguje ono što je u početcima rekao: 'Nije dobro da čovjek bude sam.' I tako se Adam ogledao u svojoj Evi. Bog se odlučio ogledati u nama. Voljeti nas i primiti našu ljubav. Mi se trebamo ogledati u drugima, u Bogu! Vidjeti se možemo, samo ako ljubimo. Samo ljubav jasno daje vidjeti istinu. Samo ljubav čuva ono što je Bog dao, a to je život. Samo ona od vremena može načiniti vječnost i smrtno tijelo naše odvesti u besmrtnost. Čovječe, sagni se danas, spusti se na koljena ispred jaslica i shvati da si dijete koje nije siroče; ti si dijete koje ima Oca. On je učinio sve kako bi tebi pokazao svoju blizinu, vjeruj mu! Po vjeri će već započeti ono što te čeka u vječnosti – vječna slava!“

Božićno slavlje sa župnim vikarom Krešimirom Iljazovićem

Svetkovanje Božića na euharistijskim slavljima (u 7.30 i 11 sati) darovalo nam je homilijsko razmatranje župnoga vikara Krešimira Iljazovića o otajstvu utjelovljenja potaknutoga misnim čitanjima i ulomkom Evanđelja.

„U drugome čitanju iz Poslanice Hebrejima (Heb 1, 1-6) pisano je o ostvarenju starodrevnog Božjeg nauma spasenja. Veli sveti pisac: Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima. Bog koji nas je stvorio, nije nas napustio i prepustio samima sebi. Stvorio nas je jer nas je volio od samoga početka, točnije, jer je prije svih vjekova znao da će nas stvoriti i volio nas je od prapočetaka. Htio je biti čovjeku blizak, htio mu je izravno govoriti. Zato je na početku naše povijesti spasenja Bog sebi izabrao jedan narod, židovski narod, kojemu je na poseban način progovorio. Govorio je tome narodu po prorocima i svetim ljudima. I ti su sveti ljudi Božju objavu, onako kako su znali prenosili drugima, sve dok taj Božji govor, ta Božja objava nije zapisana u Svetome pismu Starog zavjeta. S pravom su se osjećali počašćenima, ti drevni proroci i židovski narod. Bog im se izravno obraćao! Bog se pokazao ne kao neki daleki vlastodržac, nego kao 'čovjekoljubac', kako rado govore stari duhovni učitelji. To je ono Božje 'priginjanje' čovjeku: kao što se mati sagne da bi se približila djetetu, da bi se stavila na njegovu razinu i tako mogla s njim komunicirati puna ljubavi; tako se i Bog priginje, spušta na našu razinu. Bog govori nama razumljivim jezikom i, preko proroka, malo-pomalo otkriva sama sebe, otkriva istinu o svijetu i čovjeku, ljudima pokazuje ispravan put da bi postali pravi ljudi. Bog, konačno, u svom govoru preko proroka ukazuje čovjeku na put spasenja i polako dovodi do vrhunca svoje objave – do svoga utjelovljenog Sina. Tako su drevni proroci naviještali dolazak Pomazanika Božjega, odnosno Mesije ili Krista“, razložio je vikar Krešimir te pojasnio višeslojnost pribivanja Božjega, „ušatorenja“ među nama.

Bogu se svidjelo boraviti u svom narodu i pozvani smo biti Tijelo Kristovo

„Evanđelist Ivan (Iv 1, 1-18) kao da nas želi uvesti u priču upravo podsjećanjem na pozadinu cijeloga evanđelja, a to je sami početak, prvi navještaj Evanđelja. Tamo starozavjetni pisac počinje riječima berešit barah – u početku stvori Bog. Ali, kod Ivana ovaj izraz nema istu vrijednost. U knjizi Postanka on označava vremensku kategoriju, dok kod Ivana arhe je pomaknut puno prije vremena samoga stvaranja. Tamo je bilo riječi o stvaranju, o tome kako je Bog sve stvorio svojom Riječju. Tamo je pozornost usmjerena na stvaranje, na stvorenu stvarnost, dok je ovdje pozornost usmjerena na Riječ. Riječ je u početku bila kod Boga i bila Bog, kako kaže Ivan. Sve što će kasnije nastati najprije je nastalo u Riječi! Ivan nas uvodnim riječima proslova vodi u Božju blizinu prije nego što je sve stvoreno. Sve što je stvoreno postalo je po Riječi. Riječi koju prepoznajemo kao Krista! Krista koji je došao među nas, ušatorio se, kako bi glasio doslovni prijevod. On želi biti među nama. Zato Ivan koristi tu sliku, kako bi ljudima tada, a i nama danas, objavio upravo tu Božju istinu; da Bog želi ostati tu, s nama. Kada netko postavi šator, u hebrejskom mentalitetu označava da želi biti, prebivati na tom mjestu. Kad god bi Izraelci, koji su bili nomadi, stali negdje da bi odmorili, postavili su šator. Evanđelje nam danas govori u slici: Božja je Riječ postala tijelom, dakle, postala je jedan od nas i nastani se među nama, doslovno: 'postavila je svoj šator među nama'. To, naravno, znači da je Božji Sin postao jedan od nas, nama u svemu jednak, osim u grijehu, tako da su Nazarećani jednom prilikom čak govorili: 'Nije li to sin Josipov i Marijin, nisu li njegova braća među nama…?' S druge strane, ono da je 'postavio šator među nama' podsjeća nas na starozavjetni šator koji je služio kao hram i u kojem je prebivala Božja slava. Mi smo taj novi Božji narod u kojemu prebiva Slava Gospodnja, a to je sam Krist Gospodin. Mi smo njegovo Tijelo i znamo da je On prisutan i djelatan u samoj Crkvi, u otajstvima – sakramentima koje slavimo, u riječi koju naviještamo, u djelima ljubavi oko kojih se trudimo. Eto, Bogu se svidjelo boraviti među sinovima i kćerima ljudskim, u svom narodu. Zato uvijek trebamo imati na pameti i u srcu to da smo pozvani, kao novi Božji narod, uistinu biti ono što jesmo: Tijelo Kristovo, službenici spasenja, mjesto gdje se ostvaruje Božje kraljevstvo na zemlji, sve do konca vremena“, zaključio je propovjednik Krešimir Iljazović.

Priredila i fotografirala: N. Špoljarić