Misa večere Gospodnje
Misom večere Gospodnje na Veliki četvrtak, 14. travnja, započeli smo Vazmeno trodnevlje u kojemu tri dana liturgijska slavlja predstavljaju godišnje slavlje pashalnog misterija. Na Misi večere Gospodnje Crkva se spominje triju otajstava: ustanovljenja euharistije, ministerijalnog svećeništva (svećeničkog reda) i nove zapovijedi (mandatum novum) – zapovijedi ljubavi, koju je Isus ostavio svojim učenicima.
Uskrsno je trodnevlje (Gospodnje muke, smrti i uskrsnuća) vrhunac čitave liturgijske godine, a središte trodnevlja je Uskrsno bdjenje i zaključuje se Večernjom nedjelje Uskrsa. Na početku večernje službe na Veliki Četvrtak svetohranište je prazno. Kruh za pričest vjernika posvećuje se u samom misnom slavlju. Misa večere Gospodnje uključuje pranje nogu odabranim muževima, odnosno vidljivu Kristovu gestu „služenja i ljubavi“. Odlukom pape Franje (2016. godine) u obredu mogu sudjelovati i žene.
Slušali smo u našoj župnoj crkvi na Misi večere Gospodnje čitanja Knjiga Izlaska (Izl 12,1-8. 11-14 – klanje pashalnog janjeta), Psalam 116 (Ps 116, 12-13.15-18) je pjevao zbor, Prvu poslanicu Korinćanima (1 Kor 11, 23-26 – ustanovljenje euharistije) i Evanđelje po Ivanu (Iv 13, 1-15 – pranje nogu). Misnim slavljem je predsjedao župnik Ivica Martić, a suslavio župni vikar Krešimir Iljazović.
Ljubiti do kraja i služiti u ljubavi
Župnik Ivica u homiliji je promišljao o biblijskim ulomcima razloživši duboko značenje ustanovljenja triju otajstava od kojih živi Crkva, mi katolički vjernici.
„Blagdan Pashe bio je obiteljski blagdan i nije se slavio u hramu nego kod kuće. Knjiga Izlaska govori da je kuća bila mjesto spasenja kada je prolazio Anđeo Gospodnji u tamnoj noći. U kaosu su kuća i obitelj jedino utočište. To je ono što shvatimo, počesto kasno, da nam je obitelj jedino pravo prijateljsko ozračje. Izraelci su o blagdanu Pashe hodočastili u Jeruzalem. Cijeli Jeruzalem je bio mjesto spasenja – jedna velika obitelj. Židovi koji bi hodočastili u Jeruzalem sa svojim su obiteljima iznajmljivali kuće za slavlje pashalne noći. Isus je sa svojom obitelji – učenicima u dvorani posljednje večere. Crkva po ovoj noći postaje novi Jeruzalem koji nas čuva od kaosa svijeta. Njezine zidine obilježene su zaštitnim znakom – krvlju Kristovom – ljubavlju do kraja. Dok su Židovi bili još nomadi, šator je bio mjesto slavlja, jaganjčevom krvlju okružili su šator u znak zaštite. Isus, nakon slavlja Pashe, u noći izlazi u kaos, mrak svijeta, prelazi zaštićeni prostor. Silazi nad pakao kako bi svojom krvlju zaštitio svoju kuću – nas. Crkva je otvoren prostor kako bi mogla izići s Kristom u kaos svijeta jer on je jači od kaosa. Vjerovati znači izići u kaos svijeta i ne bojati se. Gesta pranje nogu koju Isus vrši na posljednjoj večeri, gesta je koja pripada službi roba. On postaje sluga svima – nama nemoćnima. U ovoj noći vidimo iskonsku napast čovjeka da odbaci Boga onakvog kakvog mu se nudi“, rečeno je u propovijedi te nam je posviješćeno o kojim je napastima riječ.
„Prvo - materijalističko odbacivanje Boga - Juda ne želi biti ljubljen, on živi samo za materijalne stvari. Isus sam veli da ne možete služiti dvojici Gospodara. Pohlepa nas vodi u idolatriju – štovanje lažnoga Boga (Kol 3,5) Drugo - religiozno odbacivanje Boga - Petar - pobožni ne žele prihvatiti stvarnost, ne treba im Božji oprost. Oni su poput starijeg sina iz prispodobe. Pranje nogu suprotstavlja se Petrovoj slici Mesije. Izgradnja novog Jeruzalema – nove zajednice je upravo služenje poput Isusovog. Noga je na zemlji i čovjek treba trajno čišćenje! Pjesma nad pjesmama veli: Zaručnik kuca: 'Sestro otvori mi.' Zaručnica ne želi: Svukla sam odjeću svoju, kako da se odjenem? Noge sam oprala kako da ih okaljam? Crkva mora uprljati noge kako bi otvorila Zaručniku. Pranje me čisti za svadbu. Vi ste već čisti, veli Isus, ali, što smo bliže svjetlu, Njemu, vidimo sve više svoju prljavštinu. Kako mogu ostati zatvoren u svom miru, kad' me Gospodin zove da prljam noge u služenju drugima? Tu je napast imao Sv. Augustin, nakon obraćenja da ode u neki samostan i uživa u istini. No, on veli kako je čuo Krista koji mu kuca: Otvori i iziđi u prljavštinu svijeta! Služi drugome! Lucifer postaje sin propasti jer je odbio služiti Bogu. Nema budućnosti u ljubavi, braku, prijateljstvu, bez služenje, služenja do kraja!
Novi Kristov savez
Nekada su pobožni Židovi prinosili životinje u hramu kao žrtvu za svoju obitelj. U vremenu progonstva nije bilo hrama i stoga su morali umjesto životinja prinositi vlastito trpljenje Bogu. U svojoj su se patnji približavali Bogu. I tako približen Bogu vjernik postaje svjetlom pogana. To činimo i mi u naše dane. Mi kada blagujemo hranu, pretvaramo je u svoje tijelo, no, Krist na posljednjoj večeri pretvara svoje tijelo u hranu nama. Tako sklapa novi savez. Ova čaša novi je savez u mojoj Krvi. Ovaj savez više nije na pločama i na Sinaju, već upisan u ljudskom srcu. Znak tog novog saveza sažima se u praštanju grijeha. Zapovijed vam novu dajem ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Ljubav je jača i od smrti – u euharistiji primamo tu ljubav, primamo lijek besmrtnosti,“ rečeno je u homiliji u kojoj je župnik spomenuo i konkretan primjer kristolike ljubavi u živoj Crkvi, kazavši: „Oskar Romero, nadbiskup Salvadora u Latinskoj Americi, nije se obazirao na učestale dojave o pripremanju ubojstva te je isticao: 'Ako me ubiju, uskrsnut ću u salvadorskom narodu!’ Tijekom mise, 24. ožujka 1980., upravo u vrijeme pretvorbe, dok je podizao kalež krvi Kristove, atentator je prišao oltaru i ispalio hitac ravno u nadbiskupovo srce. ‘Neka im se Bog smiluje', bile su posljednje Romerove riječi.“
Nakon homilije župnik Ivica je u obredu oprao noge novim članovima Župnog pastoralnog vijeća – muškarcima i ženama. Na misi su predstavnice župnoga Caritasa prinijele u košari darove za siromahe, sabrane u korizmi i stavljene uz oltar, a označuju plod pokore. Misa Večere Gospodnje završena je ogoljenjem oltara (predstavlja alegorijsku sliku ostavljenog Krista) i, u svečanoj procesiji ministranata, bogoslova Darka Enricha i svećenika, prijenosom pretposvećenih darova za Veliki petak u pokrajnje svetohranište. Uslijedilo je klanjanje – Getsemanska ura, koje je duhovnim poticajem vodio župni vikar Krešimir. Misno slavlje i klanjanje pjevanjem je pratio Mješoviti župni zbor uz ravnanje Ivana Bošnjaka i orguljsku pratnju Antuna Ivankovića. Župljani su se kratko zadržali u crkvi, ostajući u tišini zahvaljivati Bogu na daru euharistije i pobožno se podsjećati na žalosni čas koji je Isus prošao u samoći i molitvi u Getsemaniju, prije uhićenja i smrtne osude.
Priredila: Nevenka Špoljarić
