Svečana proslava Stepinčeva osme večeri devetnice

Spomendan bl. Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika, 10. veljače (petak) proslavili smo tijekom osme večeri devetnice u našoj župnoj crkvi uz molitvu krunice i svečano euharistijsko slavlje. Krunicu su predmolili članovi Župnog ekonomskog vijeća i Župnog pastoralnog vijeća uz duhovni nagovor župnika Ivana Jurića. Razmatrajući žalosna otajstva, molili smo i da nam svima Bog bude blizu; za žrtve potresa u Turskoj i Siriji, posebice za djecu stradalu u potresima; molili smo za nas (tebe, mene) i svijet; za članove ŽEV-a i ŽPV-a. Između otajstava pjevali.

Poslušali smo, prije početka mise, tekst Alekse Benigara o "svetačkom preminuću bl. Alojzija Stepinca" u 14.15 sati 10. veljače 1960. u Krašiću, u kojemu je jedna od posljednjih blaženikovih riječi "Fiat voluntas tua". Tekst je govorila liturgijska čitačica Danijela Šandor.

Misno je slavlje otvoreno procesijom uz pjevanje župnoga zbora pjesme „Zdravo Djevo“. Misu je predvodio župni vikar Florijan Zagorščak, uvodno apostrofirajući da na Stepinčevo spominjemo sveti lik hrvatskoga naroda te je u propovijedi podsjetio na Stepinčev životopis i u poticajnom razmatranju povukao paralelu o življenju svetosti svakoga dana "jedne od najsvjetlijih osoba Katoličke Crkve kardinala Stepinca", i življenju vlastite (naše) svetosti, katoličke crkvenosti, u današnjemu vremenu, pri tome ukazujući na blaženikovo geslo koje je doslovno živio "U tebe se, Gospodine, uzdam."

Uz poklon pred oltarom i blaženikovom slikom svećenici su predmolili litanije bl. Alojzija Stepinca, a župljani se ufali u blaženikov nebeski zagovor. Na kraju pobožnosti izmoljena je molitva bl. Alojziju Stepincu, molili smo sa župnikom i kapelanom za Domovinu i čestitost naroda Božjeg. Crkva se orila pjesmom "Rajska Djevo". Na kraju slavlja župnik je pozvao članstvo dvaju župnih vijeća - pastoralnog i ekonomskog, na sastanak i druženje. Pojedini su vjernici još kratko ostali u tišini crkve moliti blaženikov i Gospin zagovor.

Poticajna propovijed o kardinalu Stepincu – kateheza o svetosti 

„Za vrijeme studija teologije, više svećenika nam je reklo da kad' mi svećenici propovijedamo, prvo sebi govorimo, a onda i drugima. Htio bih danas uputiti svima nama pokoju misao o spomendanu ovoga velikana katoličke vjere u Hrvatskoj, a ponajviše sebi, imajući pred očima lik velikoga i pravoga Kristovog pastira“, uvodno je pripomenuo vlč. Florijan te podsjetio na Stepinčev životopis (mudro je iznova ili prvi put iščitavati dragocjenu biografiju, a tomu u prilog je ova propovijed). Podsjetimo propovjednikovim riječima: Alojzije Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. godine u Brezariću, u župi Krašić. Kršten je sljedećeg dana imenom Alojzije Viktor. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu. U Rimu je doktorirao teologiju. Godine 1930. zaređen je za svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Kao mladi svećenik karitativno djeluje u gradu Zagrebu te potiče osnivanje Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Četiri godine poslije svećeničkoga ređenja, Papa Pio XI. imenuje ga nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu - 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Godine 1937. godine preuzeo je upravljanje Zagrebačkom nadbiskupijom. Ubrzo je uslijedio ratni vihor… Nakon uzništva u Lepoglavi (poslije uhićenja 1945.) u kućnom zatvoru u Krašiću bio je od 1951. i ondje je molio za neprijatelje. Bl. Alojzije Stepinac preminuo je 10. veljače 1960., a njegove su zadnje riječi: “Oče, budi volja tvoja!”

Gdje je nestala naša čvrstoća, kakvu je imao katolički blaženik?

„Čitajući o Stepincu, zapala mi je za oko i misao riječ čvrstoća. Nije se dao savijati i njihati kako su puhali vjetrovi onoga vremena. Živio je u tri države i svaka od njih imala je svoju ideologiju koja nije baš išla ruku uz ruku s Katoličkom Crkvom, a ni s osnovnim ljudskim pravima. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata nije se vezao ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pisanim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. uputio je najoštriji prosvjed vlastima. Godine 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: 'Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka.' Tko bi se od nas, iz naše vjernosti Kristu i evanđelju, usudio suprotstaviti moćnijem od sebe i riskirati svoj život na ovome svijetu braneći prava drugoga? Tko je od nas danas spreman ustati protiv nepravde koja se svuda oko nas događa, i u našoj državi i u našem gradu? Ili još bolje, tko je od nas spreman u svojemu društvu ili svojoj obitelji ustati u obranu katoličkoga nauka? Uglavnom nas je sve strah od reakcije drugoga. Stalno se nastojimo nekome dopasti kako ne bismo bili sa strane. Gdje je nestala naša čvrstoća?

Što znači ispovijedati svoju vjeru životom i riječju?

Prošloga petka Evanđelje nam je donijelo izvještaj o smrti Ivana Krstitelja ( Mk 6, 14-29). On je ostao bez glave jer je smetao kralju Herodu, kojega je prozivao zbog grešnoga života. Herod se oženio ženom svoga brata. Ivan Krstitelj, bez obzira što je ovaj bio kralj, nije se sustezao od prokazivanja njegova grijeha. Podigao je svoj glas  da obrani Božji zakon, makar to značilo da će ostati i bez jezika i bez glave. Kad je rimski car Teodozije počinio masakr, pobivši sedam tisuća ljudi, milanski biskup Ambrozije ekskomunicirao je Teodozija i zabranio mu čak i ulazak u crkvu, što je bio hrabar potez jer je Teodozije lako mogao dati da sv. Ambrozija ubiju zbog toga. Ni on se nije plašio ovozemaljskih veličina. I blaženi Alojzije Stepinac ustao je i ostao u ratnom vihoru, ali i poslije njega, vjeran Bogu i katoličkom nauku. Nije se sustezao ispovijedati svoju vjeru životom i riječju. U svojim je propovijedima pokazivao da se nikoga nije bojao osim Boga. Kad su komunisti ponudili Stepincu da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odvoji od Vatikana, nudili su mu Boga kojega bi uredili i kreirali po svojoj mjeri i koji bi slušao čovjeka. Stepinac ih je odbio. Ovih smo dana slušali izvješća o stvaranju iz Knjige Postanka. Oni su htjeli izokrenuti izvješće o postanku svijeta. Tako ne bi bilo više: 'Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, nego: Na svoju sliku stvori čovjek Boga.' Riječ je o tek o zamjeni dviju riječi. No, Stepinac nije odstupao od vjernosti Katoličkoj Crkvi i Papi.

Živjeti svetost svakoga dana posvuda!

A što je s nama, današnjim svećenicima, danas? Jesmo li mi pastiri i propovjednici kakav je bio blaženi Stepinac? Bojim se da nismo. Kad ćemo se konačno uhvatiti u koštac s ponašanjima koja nisu u redu i jasno reći, kao i Ivan Krstitelj, i Ambrozije i bl. Alojzije Stepinac: 'Ma kakvu god veličinu da si ostvario ili si umislio, i za tebe vrijede božanski zakoni'? S kakvim se sve vrijeđanjima i kršenjima božanskih i ljudskih zakona susrećemo svakodnevno i ništa ne činimo?! Stepinac se trudio živjeti svetost svakoga dana! Njegova se svetost očitovala na svim poljima njegova rada jer svetac je grješnik koji se trudi i radi. Mnogi će ga slaviti kao mučenika jer to uistinu i jest, dao je svoje svjedočanstvo svaki put kada je trebalo i pred kime je trebalo. Dao je svoje svjedočanstvo i pred župljanima koji su ga odbacili. Dao je svoje svjedočanstvo i pred ustaškim režimom kao i pred komunističkim režimom. Njegova svetost nije rođena u jednome trenutku, nego je nastajala kroz sve te situacije kada je ostao vjeran Kristu i Crkvi. A da bismo i mi mogli biti čvrsti, hrabri, odlučni, trebamo biti ukorijenjeni u vjeri. Biskupsko geslo blaženoga Stepinca glasilo je: U tebe se uzdam, Gospodine! Iz te ukorijenjenosti u vjeri mogao je i izjaviti: 'Na sve optužbe koje se ovdje protiv mene iznose odgovaram da je moja savjest mirna. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti prijezir i poniženje… i pripravan sam svaki čas i umrijeti.'

Spremnost u vjeri - Stepinčev uzor vjernosti običnomu čovjeku

U vjeri je pronalazio snagu i nutarnju slobodu od svake ideologije. Za Crkvu, dao je svoj život – čiste savjesti. U što mi danas polažemo svoje uzdanje? Gdje je oslonac mojega života? Jesam li ja spreman svoj život položiti za svoju vjeru? 'Ili smo katolici, ili nismo. Ako jesmo, tada se naša vjera mora očitovati na svim područjima našega života. Ne možemo biti katolici u crkvi, a na ulici živjeti po instinktu osobnog raspoloženja.' Živio je u, možda, najmračnijemu razdoblju ljudske povijesti, ali i tu je svijetlio Kristovim svjetlom. Svojom je čvrstoćom i vjerom osvijetlio i drugima put, postavši uzor svima nama kako se nikada ne trebamo bojati nikoga drugoga, osim Boga… Danas sam naišao na tekstove dvaju svećenika koje u biti tvrde isto. Kažu kako trebamo prestati bl. Stepinca promatrati samo kroz osudu od strane komunista jer tako dajemo krnju sliku njegove svetosti i primjera za nasljedovanje.

Bl. Alojzije može biti primjer sina, brata, radnika, vojnika, zaručnika, studenta, svećenika i biskupa jer u svakoj toj ulozi ostaje vjeran. Krnji 'antikomunistički svetac' gotovo da nikome nije uzor, ali Stepinac u svojoj cjelovitosti je uzor gotovo svima. Kažu ovi svećenici da kada ga naše strukture prestanu gurati samo kao 'antikomunističkog sveca' da će tada ubrzo uslijediti i službeno proglašenje svetim. Za nas Stepinac treba biti svet, ali u svojoj cjelovitosti, a ne u površnom gledanju! Njegova svetost je posljedica odnosa sa živim Bogom kroz slavlje sakramenata i to trebamo nasljedovati jer tada ćemo imati snage dati svjedočanstvo vjere kada to bude potrebno baš poput njega.

Blaženik nam je poručio: 'Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve, što mogu, da otklonim od vas opasnosti, koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini.' To bl. Stepinac čini i danas. Stoga ga molimo da nam bude tješitelj i zagovornik u ovim vremenima, kako je to bio za života i kako je to obećao da će činiti nakon smrti. Blaženi Alojzije Stepinče – moli za nas!“

Priredila i fotografirala: Nevenka Špoljarić