VIŠNJEVAC

S brigom sam prihvatio i tu obavezu jer je od kapele podosta udaljen, a prijevoznog sredstva nije bilo, pa je trebalo ići biciklom. Odmah prve nedjelje sam oglasio misu u Višnjevcu, s tim da će imati jednu od misa svake nedjelje. Odmah iza mise, došli su Višnjevčani i muževi i žene i izložili su teško bstanje u selu gdje je partija bila jaka, gdje su mnogi imali neprilike kroz godine radi vršenja vjerskih dužnosti i slanja djece na vjeronauk. Pedesetih godina je vlč. Antun Kolarević kao kapelan sve poduzimao da djeca dolaze u kapelu na vjeronauk. Uz to što je višnjevačka kapela bila veoma mlada, a djece vjernika isključivo  doseljenika bilo mnogo, kapelan je imao velike poteškoće, pozivan je na sud, davali su ga u novine, a vjernici su bili još više ustrašeni. Najozbiljniji među njima, nakon nekoliko dogovora, odlučili su da će dolaziti i oni i djeca na službu Božju u Retfalu, što će im biti znatno lakše kada su godinama išli čak u „katedralu“ u Osijeku. Usitinu, odmah tih dana po osnutku župe, veoma sam brzo upoznao znatni broj muževa, žena i djece koji su svake nedjelje bili na svetoj misi. Djeca koja su do tada išla na vjeronauk „kod sv. Roka“ isusovcima, odmah su se priključila pripravi za prvu Pričest i i kasnijem vjeronauku preko cijele godine. I danas pamtim obitelji Vuko, Liović i znatni broj drugih, koji su bili često i običnim danom u crkvi i sudjelovali u svim materijalnim zahvatima svoje nove župe.

KRAVICE

Sada je to sve župa Josipovac, skupa sa starim selom. U Kravicama je bila crkvica prilično stara i kapelani iz Osijeka I su svakog mjeseca dolazili i održavali službu Božju. Kako je Josipovac tada spadao pod župu Petrijevce, zamolio sam župnika da uzme na brigu i Kravice spojene s Josipovcem. Nije više bio mlad, a imao je i svoje filijale, tako da nije bio u stanju udovoljiti mojoj molbi. U razgovoru o tome u župskom uredu u Gornjemj grad, rekao mi je kratko: „Kada sam čuo da se osniva nova župa i saznao njezine granice, rekao sam da to može prihvatiti samo onaj koji je svet ili lud.“ Nasmijao sam se i odgovorio da, na žalost, nisam svet, ali na radost da nisam niti lud. Dakle, primivši Kravice na brigu, počeo sam jednom mjesečno u pratnji svojih vjernih ministranata dolaziti u njihovu kapelicu. Ljeti je bilo lagano jer smo išli u maloj koloni biciklima. No zimi, morao sam s ministrantima iz Retfale ići na kolodvor te Gutmanovim vlakom do Kravica. Zahtijevao sam da zovu svećenika bolesnicima što su više ili manje prakticirali. Dakako, krštenja su obavljali u retfalačkoj crkvici. Ne sjećam se, vjerojatno, i koje vjenčanje.

KRŠTENJA I VJENČANJA

Kroz cijele dvije godine bilo je podosta neprilika sa krštenjem djece, kao i sa vjenčanjem. Krstiti „u groblju“ ili vjenčati se među grobovima, nakon svečanih krštenja i vjenčanja u krasnoj „katedrali“, nije išlo u glavu stanovitom broju vjernika. Svakako onih koji nisu bili bliski crkvi i kojima je kao i uvijek i svuda i jedno i drugo bilo prilika za slavlje. Koliko je bilo krštenja nedjeljom, može se konstatirati iz matice rođenih pa i vjenčanja. Ipak je velik broj i roditelja i ženidbenih kandidata na molbe i tumačenje župnika prihvaćao i pristao da djecu krsti i vjenča se u svojoj crkvici. Bilo je prve jeseni, zaista, neprilično, kada su roditelji i rodbina novokrštenika, a još više mladenaca s pratnjom, morali gaziti blato i skupljati crnu šljaku kroz cijelo groblje, ali stvar je pomalo napredovala. Nije potrebno uz sve to naglasiti i pravu bijedu u crkvi bez krstionice, ispovjedaonice, klupa i stolica koje su dobre ženice donijele u crkvu. Itekako je važno podvući da je to od upravitelja župe zahtijevalo svladavanje i, uz sve goleme poteškoće i nedostatke, uzrokovalo nemale fizičke i psihičke napore kroz sve vrijeme službe. Roditelji koji su bili uporni u želji da se njihovo krštenje i vjenčanje obavi u „katedrali“, dobili su što su zahtijevali, iako je i to zahtijevalo dodatnu strpljivost i potrebno razumijevanje. I toga je bilo sve manje i manje, to više kada je crkva bila pod nadzorom umjetnice prof. Ulman obnovljena i ukrašena.

UKOPI POKOJNIKA

Naročito je bilo bolno pitanje za svećenika, koji je cijelo desetljeće djelovao u seoskoj kršćanskoj župi gdje nitko praktično nije umirao bez svetih sakramenata, kada je doživljavao u povelikoj župi da često, u većini slučajeva, dobije poziv za ukop pokojnika neposredno pred sam ukop. Dakako radilo se, kao što je to na žalost u mnogim gradskim sredinama, da se radilo o osobama koje ne samo da nisu bile pripravljene na smrt od svećenika, nego nisu godinama imale nikakve veze s crkvom, a pojedine nisu bile niti crkveno vjenčane. Nakon više od godine dana, nakon što je iz jedne kuće dvoje ukopano, a da nisu makar opomenuti pozvali svećenika, u savjetovanju s Biskupom, najprije sam opomenuo da po crkvenom zakonu ne mogu dobiti8 ukop oni koji ne vrše vjerske dužnosti, a onda sam pokušao uskratiti ukop. Dakako da je bilo mučne vike, jednom su pozvali kalvinskog župnika, ali su vjernici odobravali župniku i stajali uz nj, o tome se pričalo po župi ni gradu pa su pozivi bolesnicima bili sve češći. Zahtijevao sam da se u slučaju potrebe i u noći pozovu svećenika. Bilo je slučajeva kada su na prozor male kućice, prvog župskog doma, lupali i recitirali: „Velečasni, ima bolesnik, dođite ga ispovijedati jer ga nećete moći pokopati.“ Svakako da je to veoma teško jer je i s emotivne strane u časovima bolnim za obitelji, svećeniku teško biti „tvrd“, ali je isto tako gorka istina da se permisivnim ponašanjem na tom području nije uspjelo baš ništa, pa ukapajući generaciju za generacijom iz motiva milosrđa, kako pokazuju statistike, s jedne strane ništa ne uspijeva, a s druge strane vjernici znajući to, zlorabe razumijevanje župnika.