VELIKI DOBROTVORI

Majstor Hulah iz Strossmayerove ulice napravio je tri velika željezna prozora na obje strane crkve, kao i onaj iznad oltara. Nije tražio niti novac za uloženi materijal, kao ni za rad. Njegova supruga gospođa Julijana poklonila je sama, odmah napominjem uz ostalo, pokaznicu, plašt i nekoliko olatarnika te je upornom dobrotom pomagala i časnim sestrama i župniku. Posredstvom župnika Kerčova mladi stolar  je ubrzo napravio ispovjedaonicu, krstionicu i nekoliko čvrstih klupa bez naslona. Pronašao sam i kupio mali harmonij koji je bio za prvo vrijeme dostatan za kapelu. Od paramenata je župa dobila po jednu misnicu veoma staru i kalež te nekoliko purifikatorija, albu i roketu. Radi osoguranja prilaza crkvi postavljene su do Božića betonske ploče i uvedena je struja. Na polnoćki prve godine, dok je padao snijeg, župnik je počeo službu Božju kod otvorenih vrata. Kad se okrenuo pročitati evanđelje, ugledao je mnoštvo vjernika koji su zaposjeli cijeli prostor ispred crkvenih vratiju do plota susjednog vrta. Zamolio sam sve u crkvi i pred crkvom neka stave šešire na glavu, što su i učinili, bilo je, naime, veoma hladno. O Božiću i susljednim blagdanima kada je bio veći broj vjernikaiznio sam planove za razvoj župe uz duhovne poticaje i poziv na na redovno prisustvovanje službi Božjoj te slanje djece na vjeronauk, zamolivši cijelu zajednicu za materijalnu suradnju oko podizanja župe.  Moram priznati – rastao je i broj vjernika i onih koji su i materijalnim doprinosima, redovnim mjesečnim darovima uvelike doprinijeli brzom razvitku župe i crkve, shvaćajući velike potrebe. Pred Božić prve godine neka plemenita duša iz grada poklonila je vrijedni mjedeni svijećnjak s pet krakova koji je obješen na strop kapelice. U korizmenim propovijedima pred prvi Uskrs, među ostalim, razvio je župnik misao o smislu za žrtvu u svakom pogledu. Ispričao sam primjer o siromašnoj djevojčici koja je misionarima darovala zlatni prsten kojeg joj je darovala majka na samrti. Spominjem to stoga što je odmah, sljedeći nekoliko vjernika došlo i donijelo zlatni nakit za potrebe crkve. Udovice su davale svoje prstenje, oštećene zlatne lančiće, naušnice bez para. Sav zadivljen oglasio sam to u nedjelju, rekvaši kako ću to upotrijebiti za nabavku crkvenog posuđa i novog tabernakula od mjedi za koji je izrađen poseban nacrt. Kroz nekoliko tjedana, nastavili su župljani donositi darove, čak i potpuno upotrebljiv nakit. Tabernakul je naručen kod slovenske firme te je sam župnik otišao po njega u Ljubljanu. Prestojao je cijeli put u autobusu, stojeći na jednoj nozi i rukom pridržavajući tabernakul, dakako sav sretan što je crkva dobila vrijedno umjetničko djelo. Tabernaukul je iznutra i izvana pozlaćen 14 karatnim zlatom, što je podmireno djelomično skupljenim dragocjenostima. Nabavljen je, uz tabernakul, i metalni križ te šest svijećnjaka. Kupljen je te godine i kalež s umjetnim dragim kamenom, kao i mnoge sitne stvari, predmeti potrebni za bogoslužje.

Kada je crkva bila ožbukana, prema župnikovoj želji, obojena je iznutra plastičnim bojama u tri nijanse. Postavljena su u dvije niše dva povelika kipa od keramike, rad kiparice L. Ulman. Crkva je sada predstavljala vrijedni neoklasicistički objekt ili, kako reče stručnjak, biser neoklasicizma. Dakako, arhitektonski i po uređenju.

PRODUŽENJE CRKVE

Tražeći način za proširenje prostora crkve, unatoč brojnim upozorenjima i crkvi sklonih stručnjaka, pred glavnim vratima je od drveta izrađeno zatvoreno predsoblje površine 5:5 metara ili približno toliko. Gornji dio je bio od stakla, a ulazilo se kroz vrata koja su se redovno zaključavala. Sve je to izradio s mnogo ljubavi i zalaganja stolar Viktor Budin, što je, kao i sve druge poslove njegove struke, izradio besplatno. Bio je član Velikog križarskog bratstva, uzoran katolik kao i njegova supruga i djeca. Župniku je mnogo pomagao, uz ostalo i savjetima glede rada s vjernicima. Kasnije, za novog upravitelja župe izradio je od drvenog materijala produžetak do dvorišta susjedne kuće. I jedno i drugo zdanje je bilo veoma neprikladno i estetski se nije uklapalo uz lijepu građevinu grofovske kapele, ali je, što je bitno, osiguralo za mnoge godine krov nad glavom vjernicima čiji je broj uporno rastao.

OTKAZ MRTVAČNICE

Kako sam već naveo, a što je samo po sebi svakom jasno, upotreba crkve kao mrtvačnice bila je velika zapreka za redovno odvijanje službe Božje i ostalih obreda. Pokušavajući da na neki način otkažem Ukopu, gradskom poduzeću, naišao sam na gnjevni odgovor direktora toga poduzeća, koliko stoga što nisu za to veliko područje imali zgradu upotrebljivu za tu svrhu, toliko radi krajnje neprijateljskog stava šefa tog poduzeća velikog neprijatelja crkve. No, nakon desetak mjeseci gradski fizik pozvao je sve župnike iz Osijeka na sastanak i održao cijelo predavanje o zdravstvenim propisima koji vrijede prilikom ukopnih obreda. Uglavnom se oborio na običaj ustaljen kod pravoslavnih, koji su uvijek kod otvorenog lijesa obavljali molitve. Tumačio je kako je to ne samo neestetski jer mnogi, pogotovo ako dugo leže, ne ostavljaju ugodni dojam na prisutne, a posebno je istaknuo od eventualne zaraze. Tada sam se ja javio i istaknuo stanje u našoj crkvici gdje se drži i vjeronauk, krste se nedjeljama brojna djeca, obavljaju vjenčanja uz prisustvo brojnih vjernika, da je nemoguće uvesti i nekakvu ventilaciju i slično. Čovjek se zaprepastio i rekao da će smjesta izdati zabranu korištenja kapele za unošenje pokojnika. Tako je i učinio pa sam nakon par dana dobio poziv da dođem u upravu poduzeća. Tu se na mene okomio direktor drzovitim načinom, namjerno ne navodim prezime, iako sam ga zapamtio. Kratko sam mu odgovorio kako on dobro zna za uredbu o grobljima koja spadaju u nadležnost Grada, ali da svi crkveni objekti pripadaju vjerskim zajednicama. Sav izvan sebe od bijesa, urekao je na groblju sastanak da se stvar izvidi „na licu mjesta“. Upozorio sam ga da ću pozvati svjedoke što je nevoljno prihvatio.  U određeno vrijeme skupio se povelik broj vjernika koji su, nakon mudrovanja direktora, glasno protestirali, a posebno dobrodušne purgerice retfalačke, dajući mu na znanje državne propise i vlastita prava. Rekle su da neće dozvoliti više ni jedan slučaj unošenja pokojnika u kapelu. Otišao je bijesan. Neko su vrijeme sve pokojnike odvozili u mrtvačnicu na Anino groblje, a onda na brzu ruku sklepali neko bijedno zdanje koje možda još i sada stoji. Biskupu sam javio o tim zbivanjima, a on mi je odgovorio da se za nas moli. U tadašnjoj političkoj konstelaciji, nakon neprilika sa Sjemeništem i nije mogao ništa drugo učiniti. No uz Božju pomoć i odlučnost župljana i ta stvar je sređena, a vrijeme zimskih mjeseci, a zima je 1962. Godine bila prilično jaka, postavili smo u crkvu uz jedan prozor veliku peć i dimnjak izveli kroz prozor. Bilo je to više radi brojnih vjeroučenika, nego zbog vjernika na službi Božjoj, no kako je crkva sa svih strana izložena vjetrovima, dobro je došlo i jednima i drugima. U kupolu su postavljeni ovalni prozori, četiri na broju, čini mi se da su bili dvostruki. Željezni su prozori s obje strane bili proviđeni oknima koja su se mogla otvarati, ali je to veoma malo koristilo tako da je cijelo ljeto u crkvi bilo veoma vruće. Župnikova reverenda je tako bila impregrirana šarama od znoja da je izgledala kao zemljopisna karta. No sve te nevolje, nadilazila je radost sred dobrih župljana, dobre djece i duhovnog ozračja u župi. Krov je bio pokriven olovnim limom pa je i njega trebalo temeljito zakrpati. Tom prilikom postavljen je i gromobran kojega nije bilo do tada.