BRIGA ZA BOLESNIKE

Među prvim obavijestima svake nedjelje bili su kratki poziiv i molbe da se bolesnicima zove svećenik, to više radi veličine stare župe i neshvaćanja vjernika prostorno i faktično udaljenih od svećnika. Odmah na početku napominjem da sam kroz dvije godine pohodio i pribilježio tristo bolesnika. Računajući koliko dana ima u godini, nije teško sračunati broj župnikovih posjeta. Prilično veliki popis ostavio sam pri odlasku iz župe s podacima i napomenama. Odmah o prvom blagoslovu kuća putem sam ispovijedio bolesnike koje sam našao, dakako one teže pokretne, a sljedeći dan ponio sv. Pričesti i, idući tragom prošlog dana, najprije sam njih pričestio,a  onda nastavio s blagoslovom. Svaki dan, a blagoslov je te godine trajao do blagdana sv. Blaža, našlo se po nekoliko bolesnika. Bilo je dirljivih susreta i zahvaljivanja nakon primljenih sakramenata. Jedan stari mehaničar je nakon ispovijedi ponavljao: „O kako sam bio lud što se nisam tako dugo ispovijedao.“ Umro je prije uskrsne ispovijedi. Uskrsne i božićne ispovijedi za bolesnike su se obavljale redovno, a velika su bila pomoć ministranti i djeca na vjeronauku od kojih sam saznavao gdje ima koja baka ili djed koji su bolesni ili nemoćni. Kao i u ostalim svojim župšama, molio sam u takvim danima sve vjernike u crkvi da prijave one bolesnike za koje nije imao tko voditi brigu. Razmišljajući o novoosnovanoj župi nakon odlaska, zaključio sam: Da je nova župa pomogla tolikim bolesnicima da prime utjehu i priprave se na kršćansku smrt, imala bi dovoljan razlog svojeg opstojanja.

USKRSNE I BOŽIĆNE ISPOVIJEDI ŽUPLJANA

Kako u gradu postoje i redovnici i više župnika, nisam organizirao „velike ispovijedi“ kao što je to običaj u brojnim župama. Ispovijedao sam svaki dan, a nedjeljom prije podne sve slobodno vrijeme između misa, no nikada nisam uspio ispovijedati one koji su čekali. Oni bi odlazili posebno ocima kapucinima na što su se u šali „žalili“ da ih njima šaljem. Kao zahvalu za takvu vrstu suradnje, ja sam im prepuštao blagoslov kuća u Višnjevcu, vjerojatno, i u Kravicama jer tamo nisam odlazio. Svaki svećenik znade da sav uspjeh u radu, koji napokon nije ništa drugo do nastavljanje Isusova poziva „Obratite se i vjerujte evanđelju“, leži u savjesnom ispovijedanju. Vrlo brzo je u maloj crkvi nađeno mjesta za nemalu ispovjedaonicu. Koliko je u njoj podijeljeno milosti i zasnovano početaka novog milosnog života, znade samo dragi Bog i donekle svećenik. Naročito, uz odrasle dakako, djeca su bila neumorna u traženju svete ispovijedi. Počevši od ministranata, dječaka i djevojčica iz osnovne škole pa sve do odrasle mladeži koja je težila za dubljim vjerskim životom. Uz to, kako već napomenuh,  savršena prilika da na diskretan način dođu do prilika za ispovijed, intelektualaca, posebno prosvjetnih radnika, djelatnika u sudstvu pa i raznih Nikodema kojih je bilo među članovima komunističke partije.

ŽUPNA CRKVA I MRTVAČNICA

Kako je određena retfalačka kapela u groblju za župsku crkvu, upozorili su me da neko vrijeme šutim, pazim da ne dođem u sukob s gradskim valstima, koje su unatoč zakonu da su groblja u vlasništvu grada, a crkve u vlasništvu vjerskih ustanova, isticali su osječki župnici da budem strpljiv. Ta se strpljivost sastojala u sljedećem: Retfala i Višnjevac imali su groblje oko grofovske kapele u posjedu, zakonskom, crkve. Radi veličine tog područja preko godine je bio veliki broj broj pokojnika koje su unosili u, sada već župsku, crkvu. Prečesto bi u svako doba unosili pokojnike u „njihovu mrtvačnicu“, dok bi djeca bježala kući uz viku „mrtvik, mrtvik“. Naročito u oba ljeta, 1961. I 1962., dok je kapela fungirala kao mrtvačnica, bilo je stanje u crkvi neodrživo. Kupola kapele bi se tako rekuć užarila, a zadah koji se širio iz lijesa bio je tako jak da su žene u crkvi palile bosiljak i neke mirise prosipale da se to ublaži. Pokojnika bi samo zatvorili gornjim dijeloom lijesa, a nakon mise opet otkrili. Nedjeljom bi obavezno muževi odnijeli pokojnika iza crkve te ga poslije mise vratili nazad. Napor i napetost u svakom pogledu. Mislim da to nije doživio niti jedan župnik niti njegovi župljani u povijesti biskupije. Dolazilo je do nemilih scena. Na Pepelnicu jedne godine imao sam propovijed u „katedrali“, a na misi me zamijenio tadašnji župnik mons. Žabarević. Kada su muškarci pokušali radi velikog broja vjernika lijes iznijeti iz crkve, muž pokojnice je izvadio samokres i prijetio da će pucati. Jedne uskrsne nedjelje su predveče donijeli jednog pokojnika Roma, koji je imao tu ležati propisano vrijeme. Kasno u noći lupali su mi na prozor s pozivom bolesniku da je na umoru. Dakako da sam u gluho doba noći krenuo kroz groblje. Otvorio crkvena vrata koja su kao u nekom filmu strave škripala. Penjao sam se na oltar da uzmem svetootajstvo. Nisam htio namjerno gledati pokojnika, no silazeći s olatra, htio ne htio, oko mi je palo na pokojnika koji je, kako je to često kod pokojnika, ležao razvaljenih usta. Ne mogu reći da me je bilo u pravom smislu strah, ali da je to svakom čovjeku neugodno, nije potrebno naglasiti. Potrebno je pak svim misnicima koji budu službovali u toj župi ostaviti kao uspomenu što je svećenik pri osnutku te župe morao podnijeti u svakom pogledu.